MOJ MUŽ JE SVAKOG ČETVRTKA IZLAZIO S POSLA DVA SATA RANIJE, A MENI JE GOVORIO DA RADI PREKOVREMENO: Nisam željela vjerovati da me vara, ali nakon mjesec dana sjela sam u auto i krenula za njim. Zaustavio se ispred stare zgrade, kupio dvije kafe i popeo se na treći sprat. Deset minuta kasnije vrata mu je otvorila mlada žena s bebom u naručju. Tada sam odlučila pozvoniti.
Sa Milanom sam bila u braku jedanaest godina.
Nikada prije nisam imala razlog da sumnjam u njega.
Ali posljednjih mjesec dana nešto se promijenilo.
Četvrtkom bi dolazio kući oko osam.
Govorio je da imaju previše posla.
Problem je bio što je njegova koleginica sasvim slučajno predamnom spomenula da četvrtkom kancelarija gotovo uvijek bude prazna već poslije četiri.
Nisam ništa rekla Milanu.
Sljedećeg četvrtka čekala sam ga nekoliko ulica od firme.
Izašao je u četiri i deset.
Kupio dvije kafe i odvezao se u dio grada u kojem gotovo nikada nismo išli.
Pratila sam ga.
Kada mu je mlada žena otvorila vrata, osjetila sam kako mi se ruke tresu.
U naručju je držala bebu.
Milan ju je poljubio u obraz i ušao.
Čekala sam deset minuta.
Onda sam pozvonila.
Vrata je otvorila ista žena.
„Izvolite?“
„Tražim svog muža.“
Milan je izašao iz dnevne sobe.
Kada me je ugledao, problijedio je.
„Maja? Šta ti radiš ovdje?“
„Mislim da bih ja to trebalo tebe da pitam.“
Žena je pogledala čas njega, čas mene.
A onda se počela smijati.
To me je dodatno razbjesnilo.
„Oprostite“, rekla je. „Vi stvarno ne znate?“
„Šta ne znam?“
Milan je sjeo.
„Trebao sam ti reći.“
Žena se zvala Ivana.
Nije bila njegova ljubavnica.
Bila je njegova učenica.
To objašnjenje mi je zvučalo još čudnije.
Milan je po zanimanju bio računovođa.
Kakva učenica?
Tada mi je pokazao sto u dnevnoj sobi.
Na njemu su bili laptop, sveske i udžbenici iz matematike.
Ivana je sa dvadeset sedam godina pokušavala završiti srednju školu koju je napustila kao tinejdžerka.
Nakon smrti majke morala je početi raditi i brinuti o mlađem bratu.
Kasnije je dobila dijete.
Nikada se nije vratila u školu.
Sve dok prije nekoliko mjeseci nije počela raditi kao čistačica u Milanovoj firmi.
Jedne večeri pronašao ju je kako na pauzi pokušava riješiti zadatke iz matematike.
Pitao je zašto.
Prijavila je vanredno završavanje škole.
Matematika joj je bila najveći problem.
Milan joj je ponudio pomoć.
„Zašto meni nisi rekao?“
Spustio je glavu.
„Zato što sam prvi put došao jednom. Onda drugi put. Poslije sam shvatio koliko glupo zvuči što sam već sedmicama lagao.“
„A zašto si uopšte lagao prvi put?“
Tada je Ivana odgovorila umjesto njega.
„Zbog mene.“
Njen bivši partner bio je izrazito ljubomoran i povremeno je dolazio praviti probleme.
Nije željela da ljudi na poslu znaju gdje živi niti da se priča kako joj oženjeni kolega dolazi kući.
Zato su časove držali samo dok je njena sestra takođe bila u stanu.
Pogledala sam oko sebe.
„Gdje je sestra?“
Iz kuhinje se začuo glas:
„Evo me.“
Htela sam propasti kroz pod.
Ali još uvijek sam bila ljuta na Milana zbog laganja.
Te večeri smo dugo razgovarali.
Rekla sam mu da dobra namjera ne pretvara laž u dobru stvar.
Izvinio se.
Dogovorili smo se da časovi više neće biti tajna.
Sljedećeg četvrtka otišla sam s njim.
Ne da ga kontrolišem.
Čuvala sam bebu dok su njih dvoje učili.
To je postala naša mala rutina.
Tri mjeseca kasnije Ivana je polagala posljednji ispit.
Čekali smo je ispred škole.
Izašla je držeći papir iznad glave.
Položila je.
Milan ju je zagrlio.
Ovoga puta nisam bila ljubomorna.
Godinu kasnije dobila je posao na recepciji jedne privatne klinike.
Prvom platom kupila nam je večeru.
Kada je konobar donio račun, Ivana ga je zgrabila prije Milana.
„Četvrtkom vi više ništa ne plaćate“, rekla je.
Danas se često smijemo načinu na koji smo se upoznale.
Ali Milan se ne smije kada ga podsjetim na jednu stvar:
Da sam tog dana pozvonila pet minuta ranije, možda bih prvo vidjela udžbenike — i uštedjela sebi najgorih deset minuta našeg braka.