„MOJ OTAC JE SVAKOG PETKA TAČNO U 17:00 OBLAČIO NAJBOLJE ODIJELO I ODLAZIO U ISTI RESTORAN. NAKON ŠTO JE UMRO, OTIŠLA SAM TAMO DA OTKRIJEM ZAŠTO — A KONOBAR JE PRED MENE STAVIO DVIJE ČAŠE I REKAO: ‘DRUGU NIKADA NISMO SKLANJALI.’“
Svaki petak moj otac bi obukao najbolje odijelo i otišao u isti restoran.
Uvijek sam mislila da se sastaje s prijateljima.
Nakon njegove smrti otišla sam tamo.
Konobar me je odveo do njegovog stola.
Na njemu su stajale dvije čaše.
„Zašto dvije?“
Konobar je pogledao praznu stolicu preko puta mene.
„Zato što je vaš otac sedam godina svakog petka čekao istu ženu. Ali ona nijednom nije došla.“
Prvo sam pomislila na najgore.
„Koju ženu?“
Konobar se zvao Damjan.
Poznavao je mog oca godinama.
„Zvala se Nada.“
Ime mi ništa nije značilo.
„Je li moj otac imao neku vezu?“
Damjan se skoro nasmijao.
„Ne. Nada ima skoro osamdeset godina.“
To me je dodatno zbunilo.
Sjeo je preko puta mene.
„Priča je počela prije sedam godina.“
Moj otac je tada slučajno ručao u tom restoranu.
Za susjednim stolom sjedila je starija žena.
Sama.
Ispred nje su bila dva tanjira.
Čekala je skoro sat vremena.
Niko nije došao.
Otac ju je na kraju pitao je li sve u redu.
Žena mu je odgovorila:
„Čekam sina.“
Sin se zvao Dejan.
Živio je samo dvadesetak kilometara dalje.
Ali nisu razgovarali skoro deset godina.
Posvađali su se nakon smrti njegovog oca.
Bilo je tu svega — nasljedstvo, stare zamjerke, riječi izgovorene u bijesu.
Nada mu je nekoliko dana ranije poslala poruku:
„Petak u pet. Naše staro mjesto. Ja ću čekati.“
Dejan nije odgovorio.
I nije došao.
Moj otac je vidio koliko je razočarana.
„I šta je tata uradio?“
Damjan se nasmijao.
„Sjeo je preko puta nje.“
Naručio je kafu.
Pričali su skoro dva sata.
Sljedećeg petka otac je ponovo došao.
Nada je opet bila tamo.
Ponovo je čekala sina.
I opet nije došao.
Otac joj je pravio društvo.
To se nastavilo mjesecima.
„Ali rekli ste da je tata čekao nju.“
Damjanovo lice se promijenilo.
„Zato što je Nada poslije nekoliko mjeseci prestala dolaziti.“
„Zašto?“
Razboljela se.
Preselila se kod sestre u drugi grad.
Prije odlaska rekla je mom ocu:
„Neću više dolaziti. Nema smisla.“
Ali otac ju je pitao:
„A šta ako se sin jednog petka ipak pojavi?“
Nada se nasmijala.
„Onda mu recite da je majka čekala.“
Otac joj je obećao.
I zato je nastavio dolaziti.
Svaki petak.
U pet.
Sjedio bi za istim stolom.
Dvije čaše.
Dvije stolice.
Jedna prazna.
„Sedam godina?!“
Damjan je klimnuo.
„Vaš otac je bio nevjerovatno tvrdoglav čovjek.“
To sam znala.
„Ali kako bi uopšte znao ko je Dejan?“
Nada mu je ostavila fotografiju.
Damjan je otvorio ladicu pored kase.
Izvadio ju je.
Na slici je bio muškarac od možda četrdeset godina.
Iza fotografije Nada je napisala broj telefona.
„Zašto ga tata jednostavno nije nazvao?“
„Jeste.“
Zastala sam.
„I?“
Dejan se javio.
Otac mu je rekao ko je.
Objasnio da njegova majka želi da ga vidi.
Dejan je odgovorio:
„To nije vaša stvar.“
I prekinuo vezu.
Otac ga više nije zvao.
Samo je nastavio dolaziti petkom.
„A gdje je Nada sada?“
Damjan je spustio pogled.
„Umrla je prošle godine.“
Osjetila sam težinu u stomaku.
„Tata je znao?“
„Znao je.“
„Pa zašto je onda nastavio dolaziti?“
Damjan je pokazao prema praznoj stolici.
„Vi ste njegovu verziju obećanja shvatili pogrešno.“
Otac nije čekao Nadu.
Čekao je Dejana.
Jer je obećao da će, ako se ikada pojavi, prenijeti majčine riječi.
„Koje riječi?“
Damjan nije znao.
Otac ih je čuvao zapisane u koverti.
Konobar je ustao i otišao do kase.
Vratio se sa žutom kovertom.
Na njoj je pisalo:
ZA DEJANA — AKO IKADA DOĐE.
Nisam je otvorila.
Nije bila moja.
Pitala sam Damjana šta da uradim s njom.
„Ne znam.“
Pogledala sam sat.
Bio je petak.
16:52.
Ne znam zašto, ali ostala sam.
U 17:00 Damjan je donio dvije kafe.
„Ja nisam naručila.“
„Nije ni vaš otac posljednjih nekoliko godina. Znali smo.“
U 17:20 htjela sam otići.
U 17:35 vrata restorana su se otvorila.
Ušao je muškarac.
Pogledao je prema našem stolu.
Zatim prema praznoj stolici.
Prepoznala sam ga sa fotografije.
Dejan.
Prišao je.
„Je li Milan ovdje?“
Nisam mogla vjerovati.
„Milan je bio moj otac.“
Čovjek je problijedio.
„Bio?“
Klimnula sam.
Sjeo je na praznu stolicu.
Sedam godina moj otac je dolazio svakog petka.
A Dejan je izabrao prvi petak nakon njegove smrti.
„Zašto ste danas došli?“
Izvadio je telefon.
Na njemu je bila stara poruka mog oca.
Nikada je nije obrisao.
„Neću vas više zvati. Ako ikada budete željeli čuti šta vam je majka ostavila, petkom sam u restoranu u pet.“
Dejan je rekao:
„Godinama sam mislio — sljedeći petak.“
Uvijek sljedeći.
Dok mu zajednički poznanik nije rekao da je moja majka umrla.
Tada je konačno odlučio doći.
„Prekasno“, rekao je.
„Za nju jeste.“
Pružila sam mu kovertu.
„Ali izgleda da moj otac nije htio da bude prekasno i za ovo.“
Otvorio ju je.
Unutra nije bilo dugo pismo.
Samo nekoliko rečenica.
Pročitao ih je.
Oči su mu se napunile suzama.
Nije mi pokazao cijelo pismo.
Samo posljednju rečenicu:
„Ako si došao, nemoj trošiti vrijeme žaleći što nisi ranije. Naruči nešto, pojedi i idi kući ljudima koji te još čekaju.“
Dejan je dugo ćutao.
Onda je pozvao nekoga.
„Ćao, sine.“
Zastao je.
„Znam da se dugo nisam javio.“
Shvatila sam.
I on je imao sina.
I očigledno su ponavljali istu priču.
Razgovarali su skoro deset minuta.
Kada je završio, pogledao me.
„Dolazi sutra kod mene.“
Nasmiješila sam se.
Damjan je prišao.
„Da donesem račun?“
Dejan je pogledao dvije kafe.
„Koliko dugujem?“
Damjan je odmahnuo glavom.
„Vaš račun je jedan čovjek plaćao sedam godina unaprijed.“
Od sljedećeg petka više niko nije sjedio za tim stolom u pet.
Nije bilo potrebe.
Dvije čaše su konačno sklonjene.
A nekoliko mjeseci kasnije Dejan mi je poslao fotografiju.
On i njegov sin sjedili su za stolom.
Ispred njih dvije kafe.
I samo jedna kratka poruka:
„Ovaj put nisam čekao sedam godina.“