MOJ SIN JE TRI MJESECA SVAKOG JUTRA IZLAZIO IZ KUĆE U 5:30 — MISLILA SAM DA JE PRONAŠAO POSAO, SVE DOK GA NISAM VIDJELA KAKO ULAZI U AUTOBUS BEZ PUTNIKA
Moj sin Luka imao je dvadeset godina i već skoro godinu dana nije znao šta želi sa životom.
Napustio je fakultet nakon prvog semestra.
Radio je kratko u prodavnici, pa dao otkaz.
Većinu vremena provodio je kod kuće.
Nisam ga pritiskala, ali sam se brinula.
A onda se jednog ponedjeljka sve promijenilo.
Alarm mu je zazvonio u pet ujutro.
Ustao je, obukao se i izašao.
Vratio se oko devet.
Isto je uradio sutradan.
Pa narednog dana.
„Jesi našao posao?“
„Nešto slično.“
„Gdje?“
„Ma ništa posebno.“
Nisam dalje pitala.
Bila sam zadovoljna što konačno ima razlog da ustane iz kreveta.
Tri mjeseca je svakog radnog dana izlazio u 5:30.
Nikada nije tražio novac.
Čak je postao veseliji.
Jednog jutra morala sam rano otići doktoru.
Dok sam prolazila pored autobuske stanice, ugledala sam Luku.
Stajao je pored starog gradskog autobusa.
Na displeju nije pisala linija.
Unutra nije bilo putnika.
Vrata su se otvorila.
Luka je ušao.
Autobus je krenuo.
Nisam razumjela ništa.
Te večeri sam ga pitala:
„Šta radiš u praznom autobusu u šest ujutro?“
Ukočio se.
„Vidjela si me?“
„Jesam.“
„Duga priča.“
„Imamo vremena.“
Sjeo je za kuhinjski sto.
Sve je počelo tri mjeseca ranije.
Tog prvog jutra nije išao na posao.
Nije mogao spavati pa je izašao prošetati.
Na stanici je ugledao starijeg čovjeka u uniformi vozača kako sjedi na klupi.
Čovjek se zvao Mirsad.
Pored njega je bio autobus.
„Pokvario se?“ pitao je Luka.
„Ne.“
„Zašto onda stojite?“
Mirsad mu je objasnio.
Vozio je gradski autobus trideset osam godina.
Za dvije sedmice odlazio je u penziju.
Ali postojala je jedna linija koju već godinama nije vozio.
Linija 14.
Ukinuta je jer nije bilo dovoljno putnika.
„I šta je posebno kod nje?“
Mirsad je rekao:
„Njome sam upoznao suprugu.“
Kao mladi vozač svakog jutra vozio je istu liniju.
Na trećoj stanici ulazila bi djevojka po imenu Azra.
Prvih mjesec dana samo bi se pozdravili.
Kasnije su počeli razgovarati.
Na kraju ju je pozvao na kafu.
Bili su u braku trideset četiri godine.
Azra je umrla prije pet godina.
Mirsad je imao jednu želju prije penzije.
Da još jednom provoza staru rutu.
„Ali linija više ne postoji“, rekla sam.
„Znam.“
„Kako onda vozi autobus?“
Luka se nasmijao.
Mirsad je mjesecima molio direktora preduzeća.
Na kraju su mu dozvolili da prije početka smjene jednom sedmično uzme stari autobus i prođe trasom bez putnika.
Prvi put Luka je ušao iz radoznalosti.
Mirsad mu je pokazivao mjesta.
„Ovdje je prvi put ušla.“
„Ovdje sam joj jednom zatvorio vrata pred nosom jer smo se posvađali.“
„Ovdje me čekala na kiši.“
Kada su završili vožnju, Luka je pitao:
„Idete opet?“
„Sljedećeg ponedjeljka.“
Luka je došao.
Onda opet.
Ubrzo su počeli voziti svakog jutra kada je autobus bio slobodan.
„Ali zašto tri mjeseca?“
Luka je ustao i donio laptop.
Otvorio je video.
Snimio je svaku vožnju.
Mirsadove priče.
Stare stanice.
Ulice koje su se potpuno promijenile.
Fotografije koje je Mirsad donosio.
Luka je pravio dokumentarni film.
„Ti?“
„Da.“
Nikada ranije nije snimao ništa ozbiljno.
Sam je učio montažu.
Pronašao stare fotografije grada.
Razgovarao sa bivšim putnicima.
Čak je pronašao ženu koja je nekada radila sa Azrom.
„Zašto mi nisi rekao?“
Slegnuo je ramenima.
„Jer bih morao objasniti šta radim, a nisam znao ni sam dok nisam počeo.“
Film je završio nakon pet mjeseci.
Trajao je četrdeset dvije minute.
Nazvao ga je:
POSLJEDNJA VOŽNJA ČETRNAESTICE.
Mislila sam da će ga samo postaviti na internet.
Umjesto toga, Luka je razgovarao s lokalnim kinom.
Pristali su prikazati film jedno veče.
Mirsadu nije rekao ništa.
Rekao mu je samo da se lijepo obuče.
Kada smo stigli, ispred kina je stajalo više od stotinu ljudi.
Bivši vozači.
Putnici.
Komšije.
Mirsadova djeca i unuci.
Luka je pronašao čak i nekoliko ljudi koji su se sjećali stare linije 14.
Mirsad je cijeli film sjedio u prvom redu.
Nije rekao ni riječ.
Na kraju se na ekranu pojavila stara fotografija njega i Azre.
Ispod nje:
„Neke linije se ukinu. Neka putovanja ne završe.“
Svjetla su se upalila.
Mirsad je ustao i zagrlio mog sina.
Tada sam prvi put shvatila da se posljednjih mjeseci nije promijenio zato što je pronašao posao.
Pronašao je nešto što ga zanima.
Danas Luka studira filmsku produkciju.
A Mirsad?
On više ne vozi autobus.
Ali jednom godišnje gradsko preduzeće na nekoliko sati ponovo uvede staru liniju 14 kao posebnu vožnju.
Prošle godine otišla sam s njima.
Autobus je bio pun.
Stajala sam pored Luke kada je Mirsad na trećoj stanici zamolio vozača da zastane nekoliko sekundi duže.
„Zašto baš ovdje?“ pitala sam, iako sam već znala.
Pogledao je praznu stanicu i nasmiješio se.
„Ovdje sam prije četrdeset tri godine pokupio jednu putnicu. Nisam tada znao da će putovati sa mnom naredne trideset četiri godine.“
Vrata su se zatvorila.
A četrnaestica je nastavila dalje.