MOJA KOMŠINICA JE SVAKOG DANA U 17:00 IZNIJELA STOLICU ISPRED ZGRADE I SJEDILA TAČNO 20 MINUTA — NAKON NJENE SMRTI SAZNAO SAM KOGA JE ČEKALA
Gospođa Milica živjela je na prvom spratu naše zgrade.
Imala je sedamdeset šest godina, nije imala djece i rijetko je razgovarala s komšijama duže od nekoliko minuta.
Ali imala je jednu naviku koju su svi primjećivali.
Svakog dana, bez obzira na godišnje doba, u 17:00 iznijela bi malu drvenu stolicu ispred ulaza.
Sjela bi.
Gledala prema raskrsnici.
U 17:20 bi ustala, uzela stolicu i vratila se u stan.
Ako je padala kiša, sjedila bi ispod nadstrešnice.
Ako je bilo hladno, obukla bi kaput.
Čak i kada je padao snijeg, pojavila bi se makar na nekoliko minuta.
To je trajalo godinama.
Jednom sam je pitao:
„Tetka Milice, koga čekate?“
Nasmijala se.
„Možda nikoga.“
„Pa zašto onda sjedite svaki dan?“
„Zato što možda danas neko dođe.“
Pomislio sam da čeka nekog rođaka.
Više nisam pitao.
A onda se jednog dana stolica nije pojavila.
Ni sljedećeg.
Komšinica sa drugog sprata pronašla je Milicu u stanu.
Umrla je tokom noći.
Nekoliko dana poslije sahrane njen nećak došao je da isprazni stan.
Pozvao je nekoliko komšija da uzmemo stvari koje bi nam mogle koristiti.
Ja nisam želio ništa.
Ali kada sam krenuo kući, ugledao sam onu drvenu stolicu.
„Šta ćeš s njom?“ pitao sam.
„Baciti.“
„Daj je meni.“
Od tada je stajala na mom balkonu.
Prošlo je možda mjesec dana.
Jednog popodneva vraćao sam se s posla.
Bilo je nekoliko minuta poslije pet.
Ispred zgrade stajao je čovjek od oko šezdeset godina.
Gledao je prema Milicinom prozoru.
„Izvinite“, rekao mi je. „Je li ovdje živjela Milica Petrović?“
„Jeste.“
„Mogu li je vidjeti?“
Nisam znao kako da mu kažem.
„Milica je umrla prošlog mjeseca.“
Čovjek nije progovorio.
Samo je sjeo na stepenice.
Nakon nekoliko minuta pitao sam:
„Ko ste vi?“
„Zovem se Aleksandar.“
Ime mi ništa nije značilo.
Pozvao sam ga na kafu.
Tada mi je ispričao priču koju niko u zgradi nije znao.
Kada je Milica imala dvadeset dvije godine, radila je u maloj fabrici tekstila.
Aleksandar je imao šest godina.
Njegova majka radila je s Milicom.
Jednog zimskog dana dogodila se nesreća.
Aleksandrova majka završila je u bolnici i tamo ostala skoro dva mjeseca.
Njegov otac već godinama nije bio dio njihovog života.
Nije imao ko da čuva dječaka.
Milica ga je uzela kod sebe.
„Dva mjeseca sam živio s njom.“
Vodila ga je u školu.
Pravila mu doručak.
Pomagala oko zadaće.
Za rođendan mu je kupila mali crveni automobil koji je godinama čuvao.
Kada se njegova majka oporavila, preselili su se u drugi grad.
Milica i njegova majka ostale su u kontaktu.
Ali godine su prolazile.
Aleksandar je odrastao.
Otišao u Njemačku.
Oženio se.
Dobio djecu.
„I nikada se niste vratili?“
Spustio je pogled.
„Jesam jednom.“
Bilo je to prije dvadeset osam godina.
Došao je u grad poslovno.
Pronašao Milicu.
Proveli su cijelo popodne razgovarajući.
Kada je krenuo, obećao je:
„Sljedeći put dovodim ženu i djecu.“
Milica ga je pitala:
„Kada?“
„Jednog dana.“
„U koliko sati?“
Mislio je da se šali.
Pogledao je na sat.
Bilo je 17:00.
„U pet.“
Milica se nasmijala.
„Dobro. Čekaću.“
Aleksandar se vratio u Njemačku.
Život je nastavio.
Posao.
Djeca.
Krediti.
Razvod.
Nova firma.
Smrt majke.
Uvijek je planirao posjetiti Milicu.
Nikada nije pronašao „pravi trenutak“.
„Prije dvije sedmice sam otišao u penziju“, rekao je.
„I prvo što sam odlučio bilo je da dođem ovdje.“
Pogledao je na sat.
17:18.
Tada sam shvatio.
„Sačekajte.“
Otrčao sam u stan.
Uzeo drvenu stolicu sa balkona.
Donio sam je ispred zgrade.
Kada ju je Aleksandar ugledao, lice mu se promijenilo.
„Odakle vam ovo?“
„Njena je.“
Prešao je rukom preko naslona.
„Na ovoj je sjedila?“
„Svaki dan.“
„Zašto?“
Nisam znao trebam li mu reći.
Ali jesam.
„Gledala je prema raskrsnici. Od pet do pet i dvadeset.“
Aleksandar je problijedio.
„Koliko dugo?“
„Ja živim ovdje jedanaest godina. Radila je to otkad je znam.“
Sjeo je na stolicu.
Dugo je gledao u cestu.
A onda zaplakao.
Ne glasno.
Samo je spustio glavu i ponavljao:
„Budala. Kakva budala.“
U 17:20 ustao je.
„Mogu li kupiti ovu stolicu od vas?“
„Ne možete.“
Pogledao me.
„Ali možete je uzeti.“
Odvezao ju je u Njemačku.
Mislio sam da se više nikada nećemo čuti.
Šest mjeseci kasnije stigao mi je paket.
Unutra fotografija.
Aleksandar sjedi na Milicinoj stolici ispred kuće.
Oko njega troje unučadi.
Na poleđini je napisao:
„Pričao sam im o ženi koja je dva mjeseca bila moja porodica, a koju sam ja pustio da me čeka skoro trideset godina.“
Uz fotografiju je bilo još nešto.
Nova drvena stolica.
I kratka poruka:
„Ovu ostavljam vama. Ali nemojte na njoj čekati ljude koje možete sami posjetiti.“
Od tada stoji na mom balkonu.
Ali u 17:00 na njoj gotovo nikada ne sjedim.
Tada obično uzmem telefon i nazovem nekoga koga već dugo govorim da ću nazvati „jednog dana“.