MOJA BAKA JE 34 GODINE SVAKOG 2. NOVEMBRA KUPOVALA AUTOBUSKU KARTU DO ISTOG GRADA, ALI NIKADA NIJE UŠLA U AUTOBUS: Sjela bi na klupu, držala kartu u ruci sve dok autobus ne ode, a onda se vratila kući. Kada bih je pitala zašto kupuje kartu ako neće putovati, govorila bi: „Jednom sam obećala da ću tim autobusom vratiti nekoga kući.“ Poslije bakine smrti otišla sam na stanicu i kupila kartu umjesto nje. Vozač je pogledao ime na karti i problijedio. Zatvorio je vrata autobusa, prišao mi i rekao: „Ako ste vi Milenina unuka, nemojte danas ući u ovaj autobus. Prvo morate saznati zašto je vaša baka prije 34 godine stigla ovdje sa dvije djevojčice — a kući se vratila samo sa jednom.“
Nisam znala o čemu govori.
Moja majka bila je jedino bakino dijete.
„Ko je bila druga djevojčica?“
Vozač se zvao Radovan.
Prije 34 godine radio je na istoj liniji kao kondukter.
Sjećao se moje bake.
I dvije djevojčice.
Jedna je bila moja majka, tada devetogodišnjakinja.
Druga se zvala Tamara.
Imala je deset godina.
„Čija je bila?“
Radovan je odgovorio:
„To je pitanje zbog kojeg je tvoja baka ovdje dolazila 34 godine.“
Sve je počelo nekoliko mjeseci ranije.
Baka je Tamaru pronašla kako sama sjedi ispred prodavnice.
Djevojčica je rekla da čeka majku.
Prošao je sat.
Pa dva.
Niko nije došao.
Baka je pozvala policiju.
Ispostavilo se da je Tamara živjela sa majkom u drugom gradu.
Majka je nestala.
Nije bilo rodbine koja je odmah mogla preuzeti djevojčicu.
Tamara je privremeno smještena u dom.
Baka ju je počela posjećivati.
Vremenom je dovodila Tamaru vikendom kući.
Moja majka i ona postale su nerazdvojne.
Nakon nekoliko mjeseci policija je pronašla Tamarinu majku.
Živjela je u gradu do kojeg je vodila upravo ova autobuska linija.
„Zašto je ostavila dijete?“
Nije ga namjerno napustila.
Bježala je od nasilnog partnera.
Vjerovala je da će se vratiti po Tamaru istog dana, ali čovjek ju je pronašao i danima držao zatvorenu u kući.
Kada je pobjegla, odmah je počela tražiti kćerku.
Baka je ponudila da Tamaru lično odvede majci.
Povela je i moju majku.
Njih tri su 2. novembra sjele u autobus.
Ali kada su stigle, nešto nije bilo u redu.
Tamarina majka nije došla na dogovoreno mjesto.
Umjesto nje pojavio se muškarac.
I rekao da je njen ujak.
Tamara ga je prepoznala.
Baka mu je povjerovala.
Djevojčica je otišla s njim.
Baka i moja majka vratile su se kući.
Tek sljedećeg jutra zazvonio je telefon.
Tamarina majka pitala je:
„Kada ćete dovesti moju kćerku?“
Baka je tada shvatila šta je uradila.
Muškarac nije bio ujak.
Bio je isti čovjek od kojeg je Tamarina majka pobjegla.
Policija ga je počela tražiti.
Kuća je bila prazna.
Tamare nije bilo.
„Jesu li je ikada pronašli?“
Radovan nije odgovorio.
Umjesto toga izvadio je telefon.
„Prije tri mjeseca jedna žena me pozvala i pitala vozi li Milena još uvijek ovom linijom.“
„Koja žena?“
Pokazao mi je fotografiju.
Žena od četrdesetak godina stajala je ispred autobuske stanice.
„Rekla je da se zove Tamara.“
Srce mi je počelo lupati.
Bila je živa.
Čovjek ju je tada odveo u inostranstvo.
Godinama joj je govorio da ju je majka napustila i da niko nije želio da je pronađe.
Kada je odrasla, prekinula je svaki kontakt s njim.
Tek nedavno, poslije njegove smrti, pronašla je stare dokumente.
Među njima je bilo bakino ime.
Saznala je istinu.
„Gdje je Tamara sada?“
Radovan je pogledao prema autobusu.
„Na posljednjoj stanici.“
Baka je 34 godine kupovala kartu jer je obećala Tamarinoj majci da će jednog dana pronaći djevojčicu i vratiti je kući.
Nikada nije prestala vjerovati da je živa.
Ušla sam u autobus.
Ovoga puta karta nije ostala neiskorištena.
Na posljednjoj stanici čekala me žena sa starom fotografijom.
Na njoj su bile dvije djevojčice i moja baka.
Tamara me nije pitala ko sam.
Odmah je prepoznala moje lice.
„Ti si Jelenina kćerka.“
Klimnula sam.
„Mama je živa“, rekla sam. „Čeka vas.“
Tamara je zaplakala.
„A Milena?“
Morala sam joj reći da je baka umrla.
Dugo je držala kartu koju sam donijela.
A onda rekla:
„Cijeli život sam mislila da me niko nije tražio.“
Odmahnula sam glavom.
„Baka je 34 godine kupovala kartu za tvoj povratak. Samo nije doživjela dan kada je konačno trebalo da uđe u autobus.“