MOJA MAJKA JE 22 GODINE SVAKOG 3. MAJA KUPOVALA KARTU ZA BIOSKOP I UVIJEK OSTAVLJALA SJEDIŠTE PORED SEBE PRAZNO: Gledala bi isti stari film, sjedila u posljednjem redu i nikada nije dozvoljavala da neko kupi mjesto broj 17. Kada bih je pitala za koga ga čuva, govorila je: „Za čovjeka koji je otišao po kokice i nikada se nije vratio.“ Poslije njene smrti otišla sam na projekciju umjesto nje. Kada su se svjetla ugasila, neko je sjeo na mjesto broj 17. Stariji čovjek se nagnuo prema meni i šapnuo: „Pretpostavljam da je Marija umrla. Da je živa, nikada mi ne bi dozvolila da sjednem ovdje. A vi vjerovatno ne znate šta sam joj uradio prije 22 godine.“
Okrenula sam se prema njemu.
„Ko ste vi?“
„Nikola.“
Ime mi nije značilo ništa.
Film je počeo, ali niko od nas nije gledao.
Nikola je ustao i rekao da je bolje da razgovaramo napolju.
U holu bioskopa izvadio je dvije stare ulaznice.
Datum na njima bio je 3. maj, prije tačno 22 godine.
Mjesta 16 i 17.
„Bio sam ovdje sa vašom majkom.“
Pomislila sam da je bio njen bivši momak.
Pogriješila sam.
Nikola je bio mlađi brat mog oca.
Stric za kojeg nikada nisam čula.
„Zašto vas niko nikada nije spominjao?“
Nikola je dugo ćutao.
Te večeri prije 22 godine on i majka došli su u bioskop da razgovaraju.
Moj otac je tada već mjesecima bio u bolnici nakon teške saobraćajne nesreće.
Ljekari nisu znali hoće li se oporaviti.
Nikola je majci donio nešto što je pronašao među bratovim stvarima.
Avionsku kartu.
Kupljenu za 4. maj.
Na ime mog oca.
Samo u jednom pravcu.
Pored nje bilo je pismo.
Otac je planirao napustiti porodicu.
Planirao je otići sa drugom ženom.
Nesreća se dogodila dan prije nego što je trebalo da ode.
„Moja majka je to znala?“
„Od te večeri jeste.“
Nikola joj je dao pismo.
Majka ga je pročitala upravo na mjestu broj 16.
Onda ga je pitala šta da radi.
Nikola joj je rekao:
„Ako se probudi, moraš mu reći da znaš.“
Otišao je po kokice.
Kada se vratio do ulaza u salu, zastao je.
Vidio je majku kako plače.
Nije mogao ponovo ući.
Otišao je.
„Zbog toga se nikada niste vratili?“
„Ne.“
Sljedećeg jutra Nikola je otišao u bolnicu.
Moj otac se probudio.
Nikola mu je rekao da je majci pokazao pismo.
Braća su se strašno posvađala.
Otac mu je rekao da više nikada ne prilazi njegovoj porodici.
Nikola je otišao iz grada.
Majka nikada nije spomenula pismo.
Ostala je uz mog oca tokom oporavka.
On se poslije nesreće promijenio.
Nikada nije otišao.
Ostali su zajedno sve do njegove smrti.
„A mjesto broj 17?“
Nikola je spustio pogled.
„Marija mi je poslije godinu dana poslala jednu poruku.“
Iz novčanika je izvadio izblijedjeli papirić.
Majka je napisala:
„Svakog 3. maja biću na mjestu 16. Ako ikada poželiš završiti razgovor koji si napustio, mjesto 17 biće prazno.“
Nikola je poruku čuvao 21 godinu.
Nikada nije došao.
Sve do večeras.
„Zašto sada?“
Prije nekoliko dana slučajno je sreo našeg starog komšiju.
Od njega je saznao da je majka umrla.
Shvatio je da je zakasnio.
Pitala sam ga šta je majka željela čuti od njega.
„Ne znam.“
Ali odgovor sam pronašla kada sam se vratila kući.
U majčinoj kutiji sa dokumentima nalazilo se pismo naslovljeno:
„Za Nikolu, ako se jednom ipak vrati.“
Nisam ga otvorila.
Sljedećeg dana pronašla sam ga i predala mu.
Pročitao ga je predamnom.
Majka nije tražila izvinjenje.
Napisala je:
„Nikada ti nisam zamjerila što si mi pokazao istinu. Zamjerila sam ti što si mislio da zbog nje više nisi dio naše porodice.“
Nikola je dugo gledao u pismo.
A onda me pitao može li sljedeće godine ponovo doći u bioskop.
Nasmijala sam se.
„Možete. Ali postoji jedan problem.“
„Koji?“
„Od sada mjesto broj 17 više ne mora biti prazno.“