„MOJA MAJKA JE GODINAMA SVAKOG PETKA KUPOVALA DVIJE PORCIJE RUČKA, IAKO JE ŽIVJELA SAMA. MISLILA SAM DA DRUGU NOSI NEKOJ PRIJATELJICI. TEK POSLIJE NJENE SMRTI SAZNALA SAM DA JE SVAKOG PETKA SJEDILA SA ISTIM DJEČAKOM.“
Godinama je moja majka svakog petka kupovala dva ručka, iako je živjela sama.
Nikada mi nije rekla za koga je drugi.
Poslije njene smrti otišla sam u restoran da otkažem narudžbu.
Konobar me je prepoznao.
„Vi ste Ljiljanina kćerka?“
Klimnula sam.
Pokazao je prema praznom stolu u uglu.
„Onda morate znati da je za tim stolom svakog petka čekao dječaka koji nije bio ni njen rođak ni unuk.“
„Kojeg dječaka?“
Konobar se zvao Saša.
Radio je tu skoro deset godina i dobro je poznavao moju majku.
„Zove se Ognjen.“
„Koliko ima godina?“
„Danas devetnaest.“
Sve je počelo kada je imao jedanaest.
Majka je jednog petka ručala sama.
Za susjednim stolom sjedio je dječak.
Ispred njega čaša vode.
Ništa drugo.
Čekao je.
Nakon pola sata majka ga je pitala:
„Čekaš roditelje?“
Odmahnuo je glavom.
Čekao je starijeg brata koji je radio u kuhinji restorana.
Njih dvojica živjeli su sa ocem.
Majka ih je napustila nekoliko godina ranije.
Otac je radio na građevini, a brat je poslije škole zarađivao koliko je mogao.
Ognjen bi petkom dolazio po njega.
„Zašto nije jeo?“
Saša je slegnuo ramenima.
„Nisu imali novca da svaki put kupuje ručak.“
Moja majka je pozvala konobara.
„Donesite mu isto što i meni.“
Ognjen je odbio.
„Nemam novca.“
„Nisam te pitala imaš li.“
Dječak je pojeo.
Sljedećeg petka majka je ponovo došla.
Ognjen je opet bio tamo.
„Donesite dva“, rekla je.
Trećeg petka isto.
Nakon nekoliko mjeseci više nije ni morala naručivati.
Čim bi ušla, kuhinja je spremala dvije porcije.
„Ali to je trajalo godinama?“
„Osam godina.“
Kako je Ognjen rastao, stvari kod kuće su se popravile.
Otac je pronašao stabilniji posao.
Stariji brat završio školu.
Ognjen više nije dolazio zato što nije imao šta jesti.
Dolazio je zbog moje majke.
Sjedili bi petkom za istim stolom.
Pričao joj je o školi.
Prvoj djevojci.
Lošim ocjenama.
Kasnije o tome koji fakultet želi upisati.
„Zašto mi mama nikada nije rekla?“
Saša se nasmijao.
„Jednom sam je pitao ima li njena kćerka pojma za Ognjena.“
„Šta je rekla?“
„Da bi odmah napravila veliku priču od nečega što je počelo jednom porcijom supe.“
Da.
To je zvučalo kao ona.
Pitala sam gdje je Ognjen.
Saša je pogledao na sat.
„Ako je petak, trebalo bi da stigne za desetak minuta.“
Ostala sam.
Tačno u dva otvorila su se vrata.
Ušao je visoki mladić.
Pogledao je prema majčinom stolu.
Stolica je bila prazna.
Onda je ugledao mene.
Zastao je.
„Vi ste…“
„Njena kćerka.“
Nije morao pitati šta se dogodilo.
Vidio mi je na licu.
Sjeo je.
„Nisam znao.“
„Nije stigla nikome reći.“
Dugo smo ćutali.
Onda je Saša donio dva ručka.
Pogledala sam ga.
„Nisam naručila.“
„Znam.“
Pokazao je prema Ognjenu.
„On jeste.“
Ognjen je spustio pogled.
„Danas sam ja trebao platiti.“
„Zašto?“
Izvadio je papir iz džepa.
Bio je to rezultat prijemnog ispita.
Primljen je na fakultet.
„Obećao sam Ljiljani da prvi ručak nakon što upadnem plaćam ja.“
Majka nije dočekala da ga vidi.
Sjela sam na njeno mjesto.
Ručali smo zajedno.
Ognjen mi je pričao stvari o mojoj majci koje nisam znala.
Da je varala u kartama.
Da je mrzila kečap.
Da mu je jednom dala 20 eura da izađe sa djevojkom, a zatim ga natjerala da joj vrati ostatak.
„To zvuči kao mama.“
Poslije ručka Ognjen je otišao do kase.
Platio je obje porcije.
Prije nego što smo se rastali, pitao je:
„Šta će biti sljedećeg petka?“
Nisam razumjela.
„Sa čim?“
Pokazao je prema stolu.
„Ljiljana je rekla da se petkom ovdje ruča.“
Nasmijala sam se.
Sljedećeg petka ponovo sam došla.
I on je bio tamo.
Nekoliko mjeseci kasnije Ognjen je počeo raditi vikendom.
Jednog petka primijetili smo djevojčicu koja je sjedila sama i čekala majku koja je radila u kuhinji.
Ispred nje samo čaša vode.
Ognjen me je pogledao.
Ja njega.
Pozvala sam Sašu.
„Molim vas još jednu porciju.“
Saša se nasmijao.
„Ko plaća?“
Ognjen je odmah pokazao na mene.
„Ona.“
„Zašto ja?“
Slegnuo je ramenima.
„Ljiljana me naučila tradiciji. Nije rekla ništa o finansiranju.“
Platila sam.
A sljedećeg petka za našim stolom više nisu stajala dva tanjira.
Stajala su tri.