NA BUVLJAKU SAM ZA 3 EURA KUPILA STARI FOTO-APARAT, A KADA SAM KOD KUĆE IZVADILA MEMORIJSKU KARTICU, NA NJOJ SU BILE FOTOGRAFIJE MOG STANA SNIMLJENE PRIJE NEGO ŠTO SAM SE RODILA: Prepoznala sam balkon, hodnik i čak malu pukotinu na zidu koju nikada nisam popravljala.

 

 

NA BUVLJAKU SAM ZA 3 EURA KUPILA STARI FOTO-APARAT, A KADA SAM KOD KUĆE IZVADILA MEMORIJSKU KARTICU, NA NJOJ SU BILE FOTOGRAFIJE MOG STANA SNIMLJENE PRIJE NEGO ŠTO SAM SE RODILA: Prepoznala sam balkon, hodnik i čak malu pukotinu na zidu koju nikada nisam popravljala.

 

Na fotografijama je živjela porodica koju nisam poznavala.

 

Ali posljednjih sedam snimaka bilo je drugačije.

 

Na njima je moj stan bio potpuno prazan.

 

U sredini dnevne sobe stajala je samo jedna stolica.

 

Na svakoj narednoj fotografiji stolica je bila sve bliže zidu.

 

Na posljednjoj je neko fotografisao otvorenu rupu iza nje.

 

Zumirala sam fotografiju i shvatila da se rupa nalazi tačno iza police koja već 12 godina stoji u mojoj dnevnoj sobi.

 

NASTAVAK PRIČE

 

Prvo sam pomislila da je u pitanju neka slučajnost.

 

Ali raspored parketa bio je isti.

 

Radijator isti.

 

Čak je i ogrebotina na prozorskoj dasci bila tamo.

 

Pozvala sam oca.

 

On mi je pomogao kupiti stan prije dvanaest godina.

 

Pitala sam zna li ko je ranije živio u njemu.

 

„Neka starija žena. Zašto?“

 

Poslala sam mu fotografiju rupe.

 

Nazvao me gotovo odmah.

 

„Nemoj sama pomjerati policu.“

 

Naravno da sam je pomjerila.

 

Iza nje je zid izgledao sasvim normalno.

 

Pokucala sam.

 

Na jednom mjestu zvuk je bio šupalj.

 

Pozvala sam prijatelja koji radi renoviranja.

 

Skinuli smo mali dio gipsane ploče.

 

Iza nje je bila metalna kutija.

 

Nije bila zaključana.

 

Otvorila sam je očekujući novac, nakit ili dokumente.

 

Unutra su bile dječije sveske.

 

Crteži.

 

Nekoliko kaseta.

 

I desetine pisama.

 

Sva su bila adresirana na istu osobu:

 

„Za Lanu, kada poraste.“

 

Zovem se Lana.

 

Ruke su mi se tresle.

 

Otvorila sam prvo pismo.

 

Napisala ga je žena po imenu Sofija.

 

Pisala je djevojčici koju je posljednji put vidjela kao bebu.

 

U drugom pismu opisivala je njen prvi rođendan.

 

U trećem je napisala:

 

„Možda će ti jednog dana reći da sam otišla jer te nisam željela. Nemoj vjerovati u to.“

 

Pozvala sam oca ponovo.

 

Ovoga puta nije odgovorio.

 

Otišla sam kod njega.

 

Čim je vidio kutiju, sjeo je.

 

„Odakle ti to?“

 

„Iz mog zida.“

 

Tada mi je ispričao nešto što je skrivao cijeli moj život.

 

Sofija nije bila prethodna vlasnica.

 

Bila je moja dadilja.

 

Kada sam bila beba, roditelji su radili po cijele dane i ona je gotovo dvije godine brinula o meni.

 

Jednog dana nestao je vrijedan nakit moje majke.

 

Sumnja je pala na Sofiju.

 

Majka ju je otpustila.

 

Sofija je tvrdila da nije ništa uzela.

 

Niko joj nije vjerovao.

 

Godinama kasnije, nakon majčine smrti, otac je pronašao nakit.

 

Nije bio ukraden.

 

Majka ga je sama sklonila u sef kod svoje sestre i zaboravila na to.

 

„Jesi li rekao Sofiji?“

 

Otac je spustio pogled.

 

Nije.

 

Bilo ga je sramota.

 

Pokušao ju je pronaći tek mnogo kasnije.

 

Nije uspio.

 

„A stan?“

 

Tu je došao najveći obrt.

 

Stan koji sam kupila nekada je pripadao Sofijinoj majci.

 

Otac je to znao.

 

Kada se pojavio na prodaju, kupio ga je preko posrednika i kasnije ga prodao meni po mnogo nižoj cijeni.

 

Mislio je da mi tako vraća nešto što je njegova porodica oduzela Sofiji.

 

Ali za kutiju nije znao.

 

Foto-aparat sa buvljaka bio je jedini trag da postoji.

 

Vratila sam se prodavcu.

 

Sjećao se aparata.

 

Donio ga je muškarac koji je rasprodavao stvari nakon smrti svoje majke.

 

Dao mi je njegov broj.

 

Zvao se Ivan.

 

Kada sam pomenula Sofiju, nastala je duga tišina.

 

„To je moja majka.“

 

Sofija je umrla prije dvije godine.

 

Nikada nije prestala pričati o djevojčici koju je nekada čuvala.

 

O meni.

 

Ivan nije znao za kutiju.

 

Ali znao je za foto-aparat.

 

Njegova baka fotografisala je stan prije prodaje jer je Sofija molila da dokumentuje mjesto na kojem je sakrila pisma.

 

Nije željela da ih pošalje.

 

Plašila se da će ih moji roditelji baciti.

 

Vjerovala je da ću ih možda jednog dana pronaći.

 

Slučaj je htio da dvadesetak godina kasnije kupim njen stari foto-aparat za tri eura.

 

Nedjelju dana kasnije Ivan je došao kod mene.

 

Satima smo čitali pisma.

 

Na kraju mi je pružio malu fotografiju.

 

Na njoj me Sofija držala kao bebu.

 

Ispod je napisala:

 

„Neke ljude izgubiš zato što odu. Druge zato što niko nije zastao da provjeri istinu.“

 

Foto-aparat i danas čuvam.

 

Ne zato što vrijedi više od tri eura.

 

Nego zato što je slučajno završio u mojim rukama i otvorio dio mog života za koji nisam ni znala da je postojao.