SVAKOG MJESECA MI JE NA RAČUN STIZALO TAČNO 83 EURA OD OSOBE KOJU NISAM POZNAVALA — POSLIJE DVIJE GODINE UPLATE SU PRESTALE, A NA VRATIMA ME JE SAČEKALA ADVOKATICA: Mislila sam da je riječ o nekoj bankarskoj grešci, ali banka nikada nije uspjela utvrditi ko šalje novac.
Nisam ga trošila. Sve sam ostavljala na posebnom računu.
Kada su uplate iznenada prestale, gotovo sam zaboravila na njih.
Sedam dana kasnije neko je pozvonio.
Žena ispred vrata izgovorila je moje ime i pružila mi malu zapečaćenu kovertu.
„Čovjek koji vam je slao 83 eura mjesečno ostavio je ovo za vas. Prije nego što otvorite kovertu, moram vam postaviti jedno pitanje: sjećate li se šta ste uradili 17. maja prije 22 godine?“
NASTAVAK PRIČE
Imala sam tada samo devetnaest godina.
Nisam se mogla sjetiti ničega posebnog.
Advokatica mi je dala kovertu.
Unutra je bila stara autobuska karta i fotografija autobuske stanice.
Odjednom mi se vratilo sjećanje.
Tog dana sam putovala kući sa fakulteta.
Na stanici je sjedio dječak, možda desetak godina star, potpuno sam.
Plakao je.
Prišla sam mu i saznala da je izgubio novčanik i kartu.
Roditelji su mu bili u drugom gradu.
Kupila sam mu kartu.
Koštala je 83 tadašnje novčane jedinice.
Ostala sam sa njim dok autobus nije krenuo.
Nikada ga više nisam vidjela.
„Je li on slao novac?“
Advokatica je klimnula.
Dječak se zvao Nikola.
Godinama kasnije pokušao me pronaći, ali nije znao moje prezime.
Sjećao se samo imena i fakulteta koji sam pomenula tokom razgovora.
Pronašao me tek prije dvije godine.
„Zašto mi se onda nije javio?“
Tu je priča postala neobična.
Nikola je postao veoma uspješan računovođa.
Kada me pronašao, saznao je da sam nekoliko godina ranije ostala bez muža i sama odgajala dvoje djece.
Nije želio da se pojavi niotkuda i glumi dobročinitelja.
Zato je odlučio vratiti samo ono što sam nekada dala njemu.
83 eura.
Svakog mjeseca.
„Ali zašto dvije godine?“
Advokatica mi je pružila drugi dokument.
Nikola je bio teško bolestan.
Znao je da vjerovatno nema mnogo vremena.
U testamentu nije ostavio meni kuću niti bogatstvo.
Ostavio je fond za školovanje moje djece.
Nisam znala šta da kažem.
„Zašto bi to uradio zbog jedne autobuske karte?“
Advokatica se nasmiješila.
„Nije zbog karte.“
Pružila mi je posljednje pismo.
Nikola je napisao da je tog dana pobjegao od kuće poslije velike svađe.
Planirao je otići što dalje.
Ali tokom našeg razgovora rekla sam mu nešto čega se uopšte nisam sjećala:
„Ako te kod kuće neko čeka i voli, vrati se. Sutra možeš ponovo biti ljut.“
Poslušao me.
Vratio se roditeljima.
Godinama kasnije govorio je da mu nisam kupila kartu za autobus.
Kupila sam mu kartu kući.
Fond nisam odbila.
Ali 1.992 eura koje mi je tokom dvije godine poslao nisam zadržala.
Dodala sam još nešto svog novca i u njegovo ime napravila malu stipendiju za učenike kojima nedostaje novac za prevoz do škole.
Na prvoj dodjeli stipendije advokatica me pitala zašto sam to uradila.
Odgovor je bio jednostavan:
„Izgleda da 83 eura mogu otići mnogo dalje nego što sam ikada mislila.“