NA RAZGOVORU ZA POSAO DIREKTOR ME JE POGLEDAO I REKAO: „VI STE JEDNOM VEĆ RADILI ZA MENE.“ Bila sam sigurna da ga nikada ranije nisam vidjela. Izvadio je iz ladice staru fotografiju restorana u kojem sam radila kao studentica i pokazao na dječaka koji pere suđe u pozadini. „Sjećate li se njega?“ upitao je. Tada sam shvatila ko sjedi preko puta mene.
Imala sam četrdeset dvije godine kada je firma u kojoj sam radila zatvorila poslovnicu.
Poslije gotovo petnaest godina ponovo sam tražila posao.
Slala sam prijave sedmicama.
Jednog jutra pozvali su me na razgovor u veliku kompaniju koja se bavila distribucijom hrane.
Posao je bio dobar, plata još bolja.
Znala sam da se prijavilo mnogo ljudi i nisam očekivala previše.
Direktor koji me je dočekao zvao se Nemanja.
Bio je nekoliko godina mlađi od mene, elegantno obučen i veoma ozbiljan.
Pregledao je moj CV, postavio nekoliko uobičajenih pitanja, a onda zatvorio fasciklu.
„Vi ste jednom već radili za mene.“
Nasmijala sam se.
„Mislim da ste me zamijenili s nekim.“
Bez riječi je otvorio ladicu.
Izvadio je staru fotografiju malog restorana.
Odmah sam ga prepoznala.
Tamo sam radila tokom fakulteta.
Na fotografiji su bili vlasnik, nekoliko konobara i ja.
U pozadini, skoro neprimjetan, stajao je mršavi dječak pored sudopere.
„Sjećate li se njega?“
Pogledala sam direktora.
I odjednom sam ga prepoznala.
„Nemanja?“
Klimnuo je glavom.
Prije više od dvadeset godina imao je petnaest.
Njegova porodica prolazila je kroz težak period i poslije škole je pomagao vlasniku restorana za nekoliko dinara i jedan obrok.
Ostali zaposleni uglavnom ga nisu primjećivali.
Ja jesam.
Sjećala sam se da je često dolazio gladan.
Kada bi ostalo hrane, krišom bih mu spakovala porciju da ponese kući.
Ali jedne večeri dogodilo se nešto zbog čega je skoro dobio otkaz.
Iz kase je nestao novac.
Vlasnik je odmah optužio Nemanju.
„Jedino je on bio iza šanka“, govorio je.
Dječak je plakao i ponavljao da ništa nije uzeo.
Niko mu nije vjerovao.
Osim mene.
Te večeri sam ostala nakon smjene i pregledala račune.
Otkrila sam da novac uopšte nije ukraden.
Jedan konobar je pogrešno evidentirao veliku narudžbu.
Nemanja je ostao na poslu.
Ja sam nekoliko mjeseci kasnije završila fakultet i otišla iz restorana.
Nikada ga više nisam vidjela.
„Ne mogu vjerovati da se toga sjećaš“, rekla sam.
Naslonio se na stolicu.
„Vi se vjerovatno ne sjećate šta ste mi rekli te večeri.“
Nisam.
„Rekli ste: ‘Nemoj dozvoliti da tuđe mišljenje o tome ko si postane tvoje mišljenje o sebi.’“
Za mene je to bila obična rečenica izgovorena dječaku koji je plakao.
Za njega očigledno nije.
Nemanja mi je ispričao da je nekoliko godina kasnije završio školu, radio u skladištu, zatim upisao fakultet i polako napredovao.
Kompaniju u kojoj sam sada sjedila osnovao je sa prijateljem.
„Je li zato što me poznajete ovaj razgovor samo formalnost?“ pitala sam.
Odmahnuo je glavom.
„Ne.“
Okrenuo je moj CV prema meni.
„Ako ne budete najbolji kandidat, nećete dobiti posao.“
Moram priznati da me je odgovor malo razočarao.
Tri dana kasnije zazvonio mi je telefon.
Dobila sam posao.
Tek nekoliko mjeseci poslije saznala sam nešto što me još više iznenadilo.
Nisam bila drugi ni treći izbor.
Na testiranju sam imala najbolji rezultat od svih kandidata.
Jednog dana sam u šali rekla Nemanji:
„Znači ipak mi nisi vratio uslugu.“
Nasmijao se.
„Jesam.“
„Kako?“
Pokazao je prema mojoj kancelariji.
„Dao sam vam priliku da uđete na razgovor. Sve poslije toga uradili ste sami.“
Danas već šest godina radim u toj kompaniji.
Stara fotografija restorana i dalje stoji u Nemanjinoj kancelariji.
Ne zato što ga podsjeća na siromaštvo.
Kaže da ga podsjeća na nešto drugo:
Ponekad nekome promijenimo život u trenutku koji je nama toliko običan da ga poslije ni ne pamtimo.