„NA SAHRANI MOG OCA PRIŠAO MI JE NEPOZNAT ČOVJEK I REKAO: ‘TVOJ OTAC NIJE BIO ČOVJEK ZA KOGA GA SMATRAŠ. DOĐI SJUTRA U 10 NA OVU ADRESU.’“
Petar nije stigao ni da ga pita kako se zove.
Čovjek mu je pružio presavijen papir, okrenuo se i nestao među ljudima koji su izlazili sa groblja.
Na papiru je bila samo adresa.
Bez imena. Bez broja telefona.
Petar je papir stavio u džep.
Njegov otac Milan preminuo je iznenada u 67. godini. Bio je penzionisani profesor matematike, tih čovjek koji je četrdeset godina radio u istoj školi.
Nije imao neprijatelje.
Nije imao dugove.
Barem je Petar tako mislio.
Te večeri pokazao je adresu majci.
Čim ju je pročitala, spustila je papir.
„Nemoj ići.“
„Znaš gdje je ovo?“
„Znam.“
„Ko je bio onaj čovjek?“
Majka je ustala od stola.
„Petre, sahranili smo ti oca danas. Pusti to.“
Upravo zbog njenog odgovora odlučio je otići.
Sjutradan u deset stajao je ispred napuštene sportske hale.
Vrata je otvorio isti čovjek sa groblja.
„Zovem se Zoran.“
„Šta hoćete od mene?“
„Da ti pokažem šta je tvoj otac radio posljednjih osamnaest godina.“
U hali je bilo desetak mladih ljudi.
Neki su sjedjeli za stolovima sa laptopima, drugi rješavali zadatke na tabli.
Petar ništa nije razumio.
Na zidu je visjela velika fotografija njegovog oca.
Ispod nje:
FOND „DRUGA ŠANSA“
„Kakav fond?“
Zoran mu je pružio fasciklu.
Milan je gotovo dvije decenije finansirao školovanje djece koja su napustila srednju školu.
Ne odličnih učenika.
Ne djece koja su osvajala takmičenja.
Uslov je bio upravo suprotan.
Pomagao je onima od kojih su svi već odustali.
„Odakle mu novac?“
„Privatni časovi, honorari, dio penzije.“
Petar se naljutio.
Njegovi roditelji nikada nisu živjeli luksuzno. Otac je godinama vozio automobil star dvadeset godina i odbijao kupiti novi.
„Znači nama je govorio da nema novca, a davao ga je nepoznatim ljudima?“
„Nije baš tako.“
Zoran je otvorio drugu fasciklu.
Unutra je bilo Petrovo ime.
„Šta je ovo?“
Prije dvadeset godina Petar je imao sedamnaest godina.
Bio je odličan učenik, ali je napravio jednu glupost koju je gotovo potpuno potisnuo iz sjećanja.
Sa dvojicom prijatelja provalio je u školu tokom noći.
Htjeli su ukrasti test iz matematike.
Uhvatila ih je policija.
Petrov otac bio je profesor u istoj školi.
Skandal je mogao uništiti i njega i sina.
Ali direktor škole odlučio je da im pruži drugu priliku.
Nije pozvao novinare.
Nije ih izbacio.
Natjerao ih je da cijelo ljeto rade u školi i popravljaju ono što su oštetili.
Petar je poslije toga završio fakultet i izgradio normalan život.
„Kakve to veze ima sa fondom?“
Zoran se naslonio na sto.
„Tvoj otac je tada shvatio koliko jedna odluka odraslog čovjeka može promijeniti život djeteta.“
Direktor koji Petru nije uništio budućnost bio je Zoranov otac.
Nakon njegove smrti Milan je pokrenuo fond.
Petar je osjetio knedlu u grlu.
„Zašto mi nikada nije rekao?“
„Jer nije želio da cijeli život misliš da je ovo radio zbog tvoje greške.“
Zoran mu je zatim pokazao nešto mnogo čudnije.
Fond nije imao novca za narednu godinu.
Milan je posljednjih mjeseci pokušavao pronaći način da ga održi.
U dokumentima je ostavio ime osobe koju želi za novog upravnika.
Petar je već znao šta slijedi.
„Nemojte reći da je napisao mene.“
Zoran se nasmijao.
„Nije.“
Na papiru je pisalo:
ANA KOVAČEVIĆ.
Petar nikada nije čuo za nju.
„Ko je Ana?“
Sa drugog kraja hale ustala je djevojka od dvadeset šest godina.
Prišla im je.
„Ja.“
Bila je jedna od prvih osoba kojima je Milan pomogao.
Napustila je školu sa šesnaest godina nakon smrti majke. Radila je u pekari i brinula o mlađem bratu.
Milan ju je pronašao, nagovorio da završi školu i godinama joj besplatno držao matematiku.
Danas je bila pravnica.
„Zašto onda mene zovete?“
Zoran mu je pružio posljednju kovertu.
Na njoj je pisalo:
ZA PETRA.
Unutra je bilo kratko očevo pismo.
Milan nije tražio od njega da vodi fond.
Nije tražio ni novac.
Napisao je:
„Sine, cijelog života sam pokušavao da ti ostavim nešto. Tek pred kraj sam shvatio da ti ne treba moja kuća, automobil ni ušteđevina. Sve si to sposoban steći sam. Zato ti ostavljam samo mogućnost da upoznaš ljude koje ja nisam mogao zaboraviti.“
Petar je pročitao pismo nekoliko puta.
Fond nije preuzeo.
Ana je postala upravnica, baš kako je Milan želio.
Ali Petar je uradio nešto drugo.
Jednom sedmično počeo je dolaziti u halu.
Bio je građevinski inženjer i pomagao je mladima koji su željeli upisati tehničke fakultete.
Prvog dana pojavio se dječak od sedamnaest godina.
Kasnio je četrdeset minuta.
Nije ponio svesku.
Rekao je da matematiku mrzi i da vjerovatno više neće doći.
Petar ga je pogledao i nasmijao se.
„Odlično.“
Dječak se zbunio.
„Šta je odlično?“
„Da si bio savršen učenik, vjerovatno ne bi ni završio ovdje.“