„MOJ MUŽ JE NA NAŠU GODIŠNJICU STAVIO PAPIR ZA RAZVOD NA STO I REKAO: ‘POTPISUJ. VEČERAS ĆEŠ SHVATITI ZAŠTO.’“
Milica je mislila da se šali.
Na stolu je bila večera koju je spremala skoro tri sata. Dvije čaše vina, svijeće i torta koju je naručila za njihovu dvadesetu godišnjicu braka.
A između tanjira — papiri za razvod.
„Šta je ovo, Gorane?“
Njen muž nije sjeo.
„Pročitaj.“
„Neću da čitam. Reci mi šta se događa.“
„Želim razvod.“
Milica ga je gledala bez riječi.
Nisu imali savršen brak, ali posljednjih mjeseci nije primijetila ništa zbog čega bi očekivala ovako nešto.
„I baš danas si odlučio da mi kažeš?“
„Baš danas.“
„Postoji druga žena?“
„Ne.“
„Onda šta?“
Goran je pogledao na sat.
„Potpiši. U osam moramo biti na jednom mjestu.“
Milica je ustala.
„Ti stvarno misliš da ću potpisati razvod i onda negdje krenuti s tobom?“
„Da.“
„Zašto?“
„Jer mi vjeruješ.“
„Trenutno baš i ne.“
Goran se prvi put blago nasmiješio.
„Onda ponesi papire.“
Milica nije potpisala ništa.
Ali je krenula.
Vozili su skoro četrdeset minuta.
Goran nije želio reći gdje idu.
Zaustavili su se ispred stare kuće na periferiji grada.
Dvorište zaraslo.
Prozori prašnjavi.
Na kapiji tabla:
PRODAJE SE.
„Šta radimo ovdje?“
Goran joj je pružio ključ.
„Otvori.“
Milica je odmah prepoznala kuću.
U njoj je odrasla.
Njeni roditelji prodali su je prije više od dvadeset godina, nakon što je njen otac izgubio posao i porodica upala u dugove.
Milica je godinama pričala kako bi jednog dana voljela ponovo ući unutra.
„Kako imaš ključ?“
„Kuća je moja.“
Okrenula se prema njemu.
„Šta?“
Goran ju je kupio prije šest mjeseci.
Ali kuća nije bila poklon za godišnjicu.
„Onda čemu papiri za razvod?“
„Uđi.“
Unutra nije bilo namještaja.
U dnevnoj sobi stajao je samo sto.
Na njemu nekoliko fascikli.
Goran je otvorio prvu.
U njoj su bili dokumenti njegove firme.
Druga je sadržala bankovne izvode.
Treća ugovore.
„Prije godinu dana napravio sam najveću glupost u životu.“
Bez njenog znanja uložio je skoro svu svoju ušteđevinu u posao prijatelja.
Posao je propao.
Goran je zatim pokušao vratiti novac novim kreditom.
Pa drugim.
Što je više pokušavao popraviti situaciju, dug je postajao veći.
„Koliko duguješ?“
Izgovorio je broj.
Milica je sjela.
Bio je to iznos zbog kojeg su mogli izgubiti gotovo sve što su godinama stvarali.
„A onda si kupio kuću?!“
„Prije nego što je sve propalo.“
„Zašto mi nisi rekao?“
„Jer sam bio idiot.“
„To nije odgovor.“
„Jer sam želio da misliš da držim stvari pod kontrolom.“
Nije ih držao.
Prije nekoliko sedmica advokat mu je objasnio da, zbog načina na koji su neke obaveze potpisane, postoji mogućnost da problemi njegove firme ugroze i dio zajedničke imovine.
Goran je panično zaključio da je razvod najbrži način da zaštiti Milicu.
„Zato želiš da se razvedemo?“
„Na papiru.“
Milica je uzela dokumente.
„Znači plan ti je da me lažeš godinu dana, napraviš dug, kupiš kuću bez mog znanja, a onda me na godišnjicu iznenadiš razvodom da bi me navodno spasio?“
Kada je to čuo izgovoreno naglas, čak je i Goran shvatio koliko suludo zvuči.
„Otprilike.“
Milica je uzela papire za razvod.
Pocijepala ih je napola.
„Neću.“
„Milice, možeš izgubiti—“
„Neću se razvesti zato što si ti smislio još jedan plan bez mene.“
Goran je zaćutao.
„Sjutra idemo kod advokata. Zajedno. Ako postoji legalan način da zaštitimo ono što možemo, uradićemo ga. Ako moramo nešto prodati, prodaćemo.“
Pogledala je oko sebe.
„Počevši od ove kuće.“
„Ali ovo je kuća u kojoj si odrasla.“
„I?“
„Dvadeset godina govoriš da želiš da je vratiš.“
Milica se nasmijala.
„Željela sam da ponovo vidim svoju sobu. Nisam rekla da treba da bankrotiramo zbog nje.“
Prvi put te večeri Goran se nasmijao.
Narednih mjeseci nije bilo lako.
Prodali su kuću.
Prodali su i Goranov skupi automobil.
Firma je zatvorena.
Dio dugova uspjeli su riješiti, za dio su napravili dugoročan plan otplate.
Milica mu nije odmah oprostila.
Problem nije bio samo novac.
Problem je bio što je Goran gotovo godinu dana donosio odluke koje su se ticale oboje, a ponašao se kao da je zaštititi suprugu isto što i skrivati istinu od nje.
Na sljedeću godišnjicu nisu otišli u restoran.
Sjedjeli su na balkonu svog stana sa dvije šolje kafe.
Goran je izvadio kovertu.
Milica ga je pogledala.
„Ako su opet papiri za razvod, letiš zajedno s njima preko balkona.“
„Nisu.“
Unutra je bila samo fotografija njene stare kuće.
Na poleđini je napisao:
„Neke stvari vrijedi vratiti. Neke je bolje pustiti.“
Milica je uzela olovku i ispod dopisala:
„A neke probleme je najbolje ne rješavati bez žene.“
Goran je pročitao i klimnuo.
„To sam, izgleda, naučio.“
Milica se nasmijala.
„Dobro. Trebalo ti je samo dvadeset jedna godina braka.“