Ne znam ni sam kako sam se upleo u tu priču. Počelo je sasvim slučajno, preko zajedničkog društva. Ona je bila udata, imala troje djece i na prvi pogled djelovala kao žena koja ima potpuno sređen život. Bila je starija od mene, ali joj godine niko ne bi pogodio. Uvijek nasmijana, sređena i puna energije.
U početku smo samo razgovarali. Nisam imao namjeru da se petljam u tuđi brak, a najmanje u porodicu sa troje djece. Međutim, poruke su postajale sve češće. Jedne večeri mi je priznala da sa mužem već godinama živi više kao sa cimerom nego kao sa partnerom.
Nekoliko nedjelja kasnije prvi put me je pozvala kod sebe. Muž joj je bio na poslu, djeca u školi. Znao sam da nije pametno, ali sam ipak otišao.
Od tada smo se viđali povremeno, uglavnom kod nje. Imali smo samo jedno pravilo — nikada ne ostavljamo ništa što bi moglo izazvati sumnju. Nisam koristio njen peškir, nisam ostavljao stvari, čak sam pazio gdje ostavljam čašu.
Ali jedna stvar mi je od početka bila čudna.
Pored kreveta je uvijek stajala mala drvena stolica.
Na njoj je bila fotografija njenog muža.
Prvi put sam se nasmijao i pitao:
„Je li moguće da ovo mora da stoji baš ovdje?“
Ona se nije nasmijala.
Uzela je fotografiju, okrenula je licem prema zidu i kratko rekla:
„Ne diraj to.“
Pomislio sam da je možda neka njihova bračna uspomena i nisam dalje pitao.
Ali sljedeći put fotografija je ponovo bila okrenuta prema krevetu.
I svaki put poslije toga isto.
Počelo je da me nervira. Imao sam osjećaj kao da nas njen muž posmatra, iako sam znao koliko glupo to zvuči.
Jednog dana sam došao ranije. Ona je bila pod tušem, a ja sam sjedio na ivici kreveta. Pogled mi je opet pao na fotografiju.
Tada sam primijetio nešto što ranije nisam.
Iza rama je virio tanak crni kabl.
Srce mi je odmah zalupalo.
Uzeo sam fotografiju i okrenuo je. Na poleđini je bio mali otvor. U prvi mah nisam znao šta gledam, ali kada sam približio telefon i osvijetlio lampom, sve mi je postalo jasno.
Unutra je bila kamera.
Mala, gotovo neprimjetna.
U tom trenutku ona je izašla iz kupatila.
Kad je vidjela šta držim u rukama, potpuno je problijedjela.
„Odakle ovo?“ pitao sam.
Ćutala je.
„Koliko dugo je ovo ovdje?“
Sjela je na krevet i počela da plače.
Očekivao sam da kaže da je muž postavio kameru jer sumnja u nju.
Ali odgovor je bio mnogo čudniji.
„On zna za tebe.“
Mislio sam da nisam dobro čuo.
„Kako zna?“
„Zna od početka.“
Osjetio sam kako mi se stomak steže.
Tada mi je ispričala nešto zbog čega sam poželio da nikada nisam ušao u taj stan.
Njen muž je prije nekoliko godina otkrio da ga je prevarila sa drugim muškarcem. Umjesto razvoda, napravili su neobičan dogovor. Ona je mogla da se viđa s kim želi, ali pod jednim uslovom — on mora da zna ko je muškarac.
Nisam mogao da vjerujem.
„Znači, ti si mu rekla za mene?“
Spustila je pogled.
„Jesam.“
„A kamera?“
Nije odgovorila.
Ponovio sam pitanje.
Tada je priznala da kamera nije bila njena.
Bila je njegova.
Ustao sam i počeo da se oblačim. Nisam želio više ni minut da provedem tamo.
Ona me je hvatala za ruku i govorila da sačekam, da nije onako kako izgleda.
„Kako onda izgleda?“ viknuo sam.
Tada mi je rekla nešto još gore.
„On te je izabrao.“
Zaledio sam se.
Objasnila mi je da naše upoznavanje preko zajedničkog društva uopšte nije bilo slučajno. Njen muž je znao jednog mog prijatelja. Vidio me nekoliko puta i rekao joj da bih joj se vjerovatno dopao.
Odjednom sam počeo da premotavam sve unazad.
Prvi susret. Njene poruke. Koliko je brzo stekla povjerenje u mene. To što me je gotovo uvijek pozivala kod sebe.
Sve je djelovalo namješteno.
Izašao sam iz stana bez pozdrava.
Blokirao sam njen broj i obećao sebi da više nikada neću imati ništa s njom.
Prošlo je možda desetak dana.
Jedne večeri neko mi je pozvonio na vrata.
Pogledao sam kroz špijunku.
Ispred je stajao muškarac kojeg nikada ranije nisam upoznao uživo, ali sam ga odmah prepoznao.
Bio je to njen muž.
Nisam otvorio.
Pozvonio je još jednom, a zatim ostavio malu kovertu ispred vrata i otišao.
Čekao sam skoro pola sata prije nego što sam izašao po nju.
Unutra nije bilo prijetnje, fotografija niti bilo čega što sam očekivao.
Bio je samo jedan papir.
Na njemu je pisalo:
„Izvini. Nisi ti bio problem. Morao sam konačno da saznam da li će mi reći istinu kada joj dam potpunu slobodu.“
Ispod toga je dodao:
„Nije ti rekla najvažnije — prije tebe ih je bilo još četvorica. Za tebe mi je jedino priznala sama.“
Nikada mu nisam odgovorio.
Nju više nisam vidio.
Nekoliko mjeseci kasnije zajednički prijatelj mi je usput rekao da su se razveli.
Tek tada sam shvatio da sam mjesecima mislio da učestvujem u tajnoj vezi, a zapravo sam, bez svog znanja, bio posljednji dio jednog braka koji se već godinama raspadao.