OTIŠAO SAM DA KUPIM POLOVAN AUTO, A PRODAVAC JE POBLIJEDIO KAD JE VIDIO ŠTA SAM NAŠAO ISPOD SJEDIŠTA
Već nekoliko mjeseci sam tražio polovan auto. Nisam imao neki veliki budžet, ali mi je stari automobil počeo praviti toliko problema da sam više novca ostavljao kod majstora nego na gorivo.
Jedne večeri pronašao sam oglas koji je djelovao skoro predobro. Auto star šest godina, pristojna kilometraža, uredan na slikama, a cijena skoro dvije hiljade eura niža od ostalih sličnih oglasa.
Odmah sam pozvao broj.
Javio se muškarac koji je zvučao sasvim normalno. Rekao je da prodaje auto jer se seli u inostranstvo i da mu je hitno.
Sjutradan sam otišao da ga pogledam.
Dočekao me ispred jedne kuće na periferiji grada. Imao je možda četrdesetak godina. Dao mi je ključeve i rekao:
„Pregledaj slobodno sve što želiš.“
Auto je izgledao odlično.
Motor miran, unutrašnjost očuvana, gume dobre. Čak je imao račune od nekoliko posljednjih servisa.
Pitao sam ga zašto ga daje toliko jeftino.
„Za deset dana idem u Njemačku. Neću da se natežem mjesecima sa kupcima zbog nekoliko stotina eura.“
Imao je smisla.
Ipak, pozvao sam prijatelja koji se malo bolje razumije u automobile. Rekao mi je da obavezno pogledam ispod auta, provjerim pragove i zavirim ispod sjedišta da vidim ima li tragova vode.
Prodavac je stajao nekoliko metara dalje i gledao telefon dok sam pregledao.
Pomjerio sam vozačko sjedište skroz naprijed.
Ništa.
Onda sam pomjerio suvozačko.
Ispod njega je virio mali komad crne plastike.
Pomislio sam da je dio nekog starog držača ili kutije.
Sagnuo sam se i povukao ga.
Bila je to mala crna kutija zalijepljena trakom za donju stranu sjedišta.
„Šta je ovo?“ pitao sam.
Prodavac je podigao pogled.
Čim je vidio šta držim, potpuno je promijenio izraz lica.
Prišao je brzo i rekao:
„Ma ništa, daj to meni.“
Tad mi je već bilo sumnjivo.
„Ako kupujem auto, valjda smijem znati šta se nalazi u njemu.“
Nije odgovorio.
Otvorio sam kutijicu.
Unutra nije bilo ničega osim jednog malog ključa.
Na njemu je bio zalijepljen papirić sa brojem 214.
„Od čega je ključ?“
Čovjek je ćutao.
Poslije nekoliko sekundi rekao je:
„Nemam pojma. Auto sam i ja kupio polovan.“
Ali prije deset minuta mi je tvrdio da ga vozi skoro pet godina.
Podsjetio sam ga na to.
Počeo je da se petlja u priči.
Tada sam odlučio da ne kupujem auto.
Vratio sam mu ključ od vozila i krenuo prema svom automobilu.
„Čekaj“, rekao je.
Ponudio mi je još 500 eura nižu cijenu.
To mi je samo dodatno potvrdilo da nešto nije u redu.
Otišao sam.
Mislio sam da je priča završena.
Ali ključ sa brojem 214 slučajno mi je ostao u džepu.
Tek sam kod kuće shvatio da ga nisam vratio.
Nazvao sam prodavca.
Telefon mu je bio isključen.
Pokušao sam ponovo sat kasnije.
Isto.
Sjutradan sam otvorio oglas.
Bio je obrisan.
Tada sam iz čiste radoznalosti ukucao adresu na kojoj smo se našli. Na internetu sam vidio da se svega nekoliko stotina metara dalje nalazi autobuska stanica.
A na toj stanici — ormarići za ostavljanje prtljaga.
Brojevi na njima.
Uključujući 214.
Nisam želio sam da provjeravam šta je unutra. Pozvao sam policiju i objasnio cijelu situaciju.
Mislio sam da će mi reći da bacim ključ i zaboravim sve.
Umjesto toga, policajac je zastao čim sam pročitao registraciju automobila.
„Možete li ponoviti tablice?“
Ponovio sam.
Nastala je tišina.
A onda mi je rekao:
„Nemojte ići do tog ormarića. I nemojte više kontaktirati čovjeka koji vam je pokazao automobil.“
Tada sam prvi put shvatio da možda uopšte nisam razgovarao sa vlasnikom auta.