Poštar je 20 godina svakog mjeseca donosio pismo na adresu kuće koja više nije postojala — posljednjeg dana pred penziju tamo ga je čekala žena sa svih 240 pisama
Kada je Dragan počeo raditi kao poštar, njegova ruta prolazila je kroz staro naselje na kraju grada.
Jedna od adresa bila je:
Jorgovana 17.
Problem je bio što kuća broj 17 više nije postojala.
Na njenom mjestu nalazila se prazna parcela.
Korov.
Stara ograda.
I jedna trešnja.
Prvog mjeseca Dragan je pismo vratio u poštu.
PRIMALAC NEPOZNAT. ADRESA NE POSTOJI.
Ali sljedećeg mjeseca stiglo je novo.
Isto ime.
Milena Savić.
Ista adresa.
Jorgovana 17.
Dragan ga je ponovo vratio.
Trećeg mjeseca isto.
„Ko ovo šalje?“, pitao je kolegu.
Na poleđini nije bilo adrese pošiljaoca.
Samo inicijali:
A. M.
Nakon šest mjeseci Dragan je iz radoznalosti pitao najstariju ženu u ulici:
„Je li nekada ovdje živjela Milena Savić?“
Starica je pogledala praznu parcelu.
„Jeste.“
„Gdje je sada?“
„Nemam pojma.“
Kuća je izgorjela prije mnogo godina.
Milena je tada imala sedamnaest godina.
Poslije požara otišla je iz grada sa majkom.
Nikada se nije vratila.
„A ko je A. M.?“
Starica se nasmiješila.
„To bi mogao biti Aleksandar.“
Aleksandar Marković.
Mladić iz susjedne ulice.
On i Milena bili su nerazdvojni.
„Bili su zajedno?“
„Koliko se sjećam, jesu.“
Nakon požara i Aleksandar je otišao.
Niko nije znao gdje.
Dragan je pomislio da je priča završena.
Ali pisma su nastavila dolaziti.
Jedno svakog mjeseca.
Uvijek za Milenu.
Uvijek bez povratne adrese.
Poštanska pravila su bila jasna.
Pisma su se trebala vratiti pošiljaocu.
Ali nije bilo kome.
Na kraju bi završila među neuručivom poštom.
Jednog dana Dragan je pitao nadređenog:
„Šta će biti s njima?“
„Poslije određenog vremena uništena.“
Nešto mu nije dalo mira.
„Mogu li ih čuvati ovdje dok se neko ne pojavi?“
Šef je pristao da ih privremeno odvajaju.
Privremeno je postalo nekoliko godina.
U pošti je nastala mala kutija sa natpisom:
JORGOVANA 17.
Svaki mjesec novo pismo.
Dragan ih nikada nije otvorio.
Ponekad bi samo pogledao rukopis.
S godinama je postajao nesigurniji.
Slova su se mijenjala.
Ali pisma nisu prestajala.
Desete godine Dragan je pokušao pronaći Milenu.
Telefonski imenik.
Stari poznanici.
Društvene mreže.
Ništa.
„Možda je umrla“, rekao mu je kolega.
„Možda.“
„A ovaj i dalje piše?“
„Izgleda.“
Petnaeste godine stiglo je pismo koje je izgledalo drugačije.
Na koverti je pisalo:
„Ako Milena ikada dođe, molim vas predajte joj i sva prethodna.“
Dragan ga je stavio u kutiju.
Tada ih je već bilo 181.
Prošlo je još pet godina.
Dragan je stigao do penzije.
Posljednjeg radnog dana kolege su mu donijele tortu.
Šef mu je pružio malu kutiju.
„Ovo moraš riješiti prije nego odeš.“
Dragan je odmah znao šta je unutra.
Posljednje pismo.
Broj 240.
„Šta ćemo sa ostalima?“
„Ostaće ovdje.“
Dragan je uzeo posljednju kovertu.
Pogledao adresu.
Jorgovana 17.
Odlučio je još jednom otići tamo.
Nije očekivao ništa.
Samo je želio posljednji put proći cijelu rutu.
Kada je skrenuo u Jorgovanovu ulicu, zastao je.
Na praznoj parceli stajala je žena.
Imala je oko šezdeset godina.
U ruci je držala staru fotografiju.
Dragan je prišao.
„Mogu li vam pomoći?“
Žena je pogledala njegovu poštarsku torbu.
„Tražim kuću broj 17.“
Dragan je osjetio kako mu srce ubrzava.
„Kako se zovete?“
„Milena.“
Nekoliko sekundi nije mogao progovoriti.
„Milena Savić?“
Žena se iznenadila.
„Da.“
Dragan je otvorio torbu.
Izvadio pismo.
„Čekam vas dvadeset godina.“
Milena je mislila da se šali.
„Ne razumijem.“
„Imate još 239.“
Istog trenutka sjela je na ostatak starog kamenog zida.
„Od koga?“
Dragan je pokazao inicijale.
A. M.
Milena je prekrila usta rukom.
„Aleksandar.“
Sljedećih pola sata ispričala mu je ono što nije znao.
Nakon požara njena majka ju je odvela kod rođaka u inostranstvo.
Milena je Aleksandru poslala novu adresu.
Nikada joj nije odgovorio.
Čekala je mjesecima.
Kasnije godinama.
Zaključila je da ju je zaboravio.
„Zašto se nikada niste vratili?“
„Majka nije htjela.“
Tek poslije majčine smrti Milena je pronašla kutiju sa starim stvarima.
U njoj su bila Aleksandrova pisma.
Ali ne ona koja je on slao njoj.
Njena.
Sva pisma koja je Milena kao djevojka slala Aleksandru bila su vraćena.
Majka ih je sakrila.
Na jednom je napisala:
„Ovako je bolje.“
Milena je tada shvatila.
Njena majka nikada nije željela da ostane u kontaktu s Aleksandrom.
Preselila ju je bez prave adrese.
Sakrivala poštu.
„Zato ste se vratili?“
Milena je klimnula.
„Htela sam saznati da li je Aleksandar još živ.“
Dragan joj nije znao odgovoriti.
Odveo ju je u poštu.
Kolege su iz skladišta donijele veliku kutiju.
Unutra 240 zatvorenih koverti.
Milena ih je dodirivala kao da se boji otvoriti prvu.
„Dvadeset godina?“
„Tačno.“
„Zašto ih nije prestao slati?“
„To ćete morati pitati njega.“
„Ako je živ.“
Otvorila je prvo pismo.
Aleksandar je pisao da je čeka.
Drugo — da je pokušao pronaći.
Deseto — da se preselio u drugi grad zbog posla.
Trideseto — da je upoznao nekoga, ali da još uvijek želi znati je li Milena dobro.
Milena je prestala čitati.
„Znači nastavio je život.“
Dragan je rekao:
„Imate još dvije stotine pisama.“
Nije ih pročitala tog dana.
Ponijela ih je u hotel.
Tri dana kasnije nazvala je Dragana.
„Pronašla sam nešto.“
U pismu broj 227 Aleksandar je napisao:
„Doktor kaže da mi ostaje malo vremena. Ne znam zašto još pišem. Valjda zato što je ova adresa posljednje mjesto na kojem znam da si postojala.“
Milena je otvorila sljedeća.
Rukopis je postajao sve slabiji.
Pismo broj 239 bilo je kratko.
„Ako ovo ikada pročitaš, nisam te čekao dvadeset godina onako kako možda misliš. Živio sam. Volio sam. Bio sam voljen. Samo nisam želio da posljednja stvar između nas bude tišina.“
A onda posljednje.
Broj 240.
Ono koje je Dragan donio svog posljednjeg radnog dana.
Rukopis nije bio Aleksandrov.
Pisala ga je žena po imenu Ivana.
Njegova kćerka.
Aleksandar je umro tri sedmice ranije.
Prije smrti dao joj je posljednju kovertu i zamolio je da je pošalje na Jorgovanovu 17.
„Tata mi je rekao da će vjerovatno biti vraćena“, napisala je Ivana.
„Ali rekao je da je to u redu. Važno mu je bilo samo da je pošalje.“
Na kraju pisma bio je broj telefona.
Milena ga je nazvala.
Nije pronašla Aleksandra.
Ali pronašla je njegovu kćerku.
Nekoliko dana kasnije njih dvije su se srele.
Ivana je donijela album.
U njemu je bila fotografija koju je Aleksandar čuvao cijelog života.
Dvoje sedamnaestogodišnjaka ispred kuće broj 17.
Milena je dugo gledala sliku.
„Je li pričao o meni?“
Ivana je odgovorila:
„Da. Ali nikada kao o ženi koju je čekao da se vrati.“
„Nego?“
„Kao o osobi od koje nikada nije dobio priliku da se oprosti.“
Milena je tada konačno razumjela pisma.
Nisu bila pokušaj da zaustavi vrijeme.
Bila su razgovor koji nikada nije dobio odgovor.
Mjesec dana kasnije Dragan je ponovo prošao Jorgovanovom ulicom.
Sada kao penzioner.
Na parceli broj 17 zatekao je Milenu i Ivanu.
Sadile su novu trešnju pored stare.
„Šta će biti sa pismima?“, pitao je.
Milena se nasmiješila.
„Čuvam ih.“
„Svih 240?“
„Svih.“
Zatim je Draganu pružila malu kovertu.
Na njoj je pisalo njegovo ime.
„Šta je ovo?“
„Pismo broj 241.“
Dragan ga je otvorio kod kuće.
Unutra je bila samo jedna rečenica:
„Hvala čovjeku koji dvadeset godina nije odlučio da neuručena poruka više nije vrijedna čuvanja.“