Žena je 16 godina svakog 3. maja dolazila u isti restoran i naručivala večeru za dvoje — sedamnaeste godine konobar je donio drugi tanjir i rekao: „Večeras je neko došao“
Svakog 3. maja, tačno u 20 sati, Vera bi ušla u mali restoran pored rijeke.
Nikada nije rezervisala sto.
Nije morala.
Osoblje je znalo.
Sto broj 6.
Dvije stolice.
Dvije čaše.
Dva tanjira.
Vera bi sjela na stolicu okrenutu prema prozoru.
Druga bi ostala prazna.
Kada bi konobar prišao, uvijek bi naručila isto.
„Dvije porcije pastrmke.“
Prvih godina konobari bi pitali:
„Da sačekamo drugu osobu?“
„Ne.“
„Dolazi kasnije?“
„Ne znam.“
Donijeli bi dva tanjira.
Vera bi pojela svoju večeru.
Drugi tanjir ne bi dotakla.
Platila bi oba i otišla.
Tako je prošlo šesnaest godina.
Novi radnici su mislili da je riječ o pokojnom suprugu.
Neki su mislili da čeka sina.
Niko nije znao istinu.
Samo vlasnik restorana, Branko.
Jer je bio tamo one večeri kada je sve počelo.
Vera je tada imala trideset jednu godinu.
Bila je samohrana majka šestogodišnje djevojčice Lane.
Radila je kao prodavačica i jedva sastavljala kraj s krajem.
Jednog 3. maja dobila je poziv koji joj je promijenio život.
Lana je nestala.
Igrala se ispred zgrade.
Vera je samo nekoliko minuta bila u stanu.
Kada je izašla, djevojčice nije bilo.
Policija je pokrenula potragu.
Pretraživali su parkove.
Autobuske stanice.
Okolna naselja.
Neko je tvrdio da je vidio djevojčicu sa muškarcem.
Drugi svjedok rekao je da je vidio dijete kako ulazi u autobus.
Ništa nije potvrđeno.
Prošla su dva dana.
Pa sedmica.
Pa mjesec.
Lana nije pronađena.
Vera je gotovo prestala živjeti.
A onda je, četiri mjeseca poslije nestanka, dobila pismo.
Bez adrese pošiljaoca.
Unutra samo jedna fotografija.
Lana.
Sjedila je za stolom.
Izgledala je starije nekoliko mjeseci, ali bila je živa.
Na poleđini je pisalo:
„Dobro je.“
Policija je analizirala fotografiju.
Nisu uspjeli utvrditi gdje je snimljena.
Vera je čekala drugo pismo.
Nije stiglo.
Godinu dana kasnije, tačno 3. maja, otišla je u restoran u kojem je Lana posljednji put večerala prije nestanka.
Bilo je to njihovo omiljeno mjesto.
Lana je uvijek naručivala pastrmku.
„Sto za jednu?“, pitao je Branko.
Vera je pogledala praznu stolicu.
„Za dvije.“
Tako je nastala tradicija.
Jednom godišnje.
Na dan kada je Lana nestala.
Dvije večere.
Jedna prazna stolica.
„Zašto baš večera?“, pitao ju je Branko nekoliko godina kasnije.
„Jer ne mogu napraviti grob nekome za koga ne znam da je mrtav.“
„A ako je živa?“
Vera je pogledala prema vratima.
„Onda želim da postoji jedno mjesto na kojem zna gdje može da me pronađe.“
Godine su prolazile.
Policija je slučaj povremeno ponovo otvarala.
Nove tehnologije.
Nove provjere.
Ništa.
Vera je ostarjela čekajući.
Šesnaeste godine već je gotovo izgubila nadu.
Prije odlaska iz restorana rekla je Branku:
„Sljedeće godine možda neću doći.“
„Zašto?“
„Ne znam više šta radim.“
Branko nije pokušao da je ubijedi.
„Onda odluči sljedeće godine.“
Došao je 3. maj.
Sedamnaesta godina.
Vera je cijeli dan provela kod kuće.
U 19:30 još nije bila sigurna hoće li otići.
U 19:45 obukla je kaput.
U restoran je stigla nekoliko minuta poslije osam.
Branko ju je čekao.
Sto broj 6 bio je postavljen.
Ali samo za jednu osobu.
Vera je zastala.
„Branko.“
„Znam.“
„Gdje je drugi tanjir?“
„Večeras ga neću donijeti.“
Vera ga je pogledala ljutito.
„Šesnaest godina—“
„Znam.“
„Onda ga donesi.“
Branko nije otišao prema kuhinji.
Pogledao je prema vratima.
„Večeras je neko došao.“
Vera se okrenula.
Na ulazu je stajala žena od dvadeset tri godine.
Tamna kosa.
Mali ožiljak iznad lijeve obrve.
Vera je ispustila torbu.
Lana je taj ožiljak dobila kada je sa četiri godine pala sa bicikla.
Žena nije prilazila.
Samo je gledala Veru.
„Lana?“
Počela je plakati.
Vera je krenula prema njoj.
Ali djevojka je napravila korak unazad.
„Molim vas… polako.“
Te dvije riječi pogodile su Veru više od svega.
Njena kćerka govorila joj je „vi“.
Sjele su.
Branko je bez riječi donio drugi tanjir.
Vera ga nije ni pogledala.
„Gdje si bila?“
Lana je dugo ćutala.
„Nisam znala da sam nestala.“
Vera nije razumjela.
Lana je odrasla pod drugim imenom.
Zvala se Nina.
Živjela je više od hiljadu kilometara daleko.
Žena koju je cijelog života zvala majkom tvrdila je da ju je usvojila nakon što su njeni biološki roditelji poginuli.
Imala je dokumente.
Fotografije.
Priču koju Lana nikada nije dovodila u pitanje.
„Ko je ta žena?“
Lana je spustila pogled.
„Tvoja sestra.“
Vera se ukočila.
„Nemam sestru.“
„Polusestru.“
Tada je počela izlaziti istina koju niko nije očekivao.
Verin otac imao je dijete iz veze prije braka.
Djevojčica se zvala Danijela.
Porodica nikada nije govorila o njoj.
Danijela je odrasla uvjerena da ju je otac napustio kada je dobio novu porodicu.
Godinama je pratila Verin život izdaleka.
Vidjela je porodicu za koju je vjerovala da je njoj oduzeta.
A onda je napravila nešto strašno.
Uzela je Lanu.
Prvih dana planirala ju je vratiti.
Ali strah od zatvora bio je sve veći.
Pobjegla je iz zemlje.
Napravila nove dokumente.
Lanu odgajala kao vlastito dijete.
„A fotografija?“, pitala je Vera.
„Koja fotografija?“
Vera joj je ispričala.
Lana je odmahnula glavom.
Nikada nije znala da je fotografija poslata.
Vjerovatno ju je Danijela poslala u trenutku griže savjesti.
„Kako si saznala?“
Prije nekoliko mjeseci Danijela je doživjela moždani udar.
Ljekarima su bili potrebni podaci o porodičnoj anamnezi.
Tokom pregleda dokumenata pojavile su se nelogičnosti.
Lana je počela istraživati.
Napravila je DNK test.
Rezultati su pokazali da žena koja ju je odgojila nije njena majka.
Pronašla je staru kutiju u Danijelinom stanu.
Unutra su bili novinski članci.
Svi o jednom slučaju nestale šestogodišnje djevojčice.
Na fotografijama je bila ona.
„Zašto me nisi odmah nazvala?“
„Nisam mogla.“
„Zašto?“
Lana je zaplakala.
„Jer sam istovremeno saznala da imam majku koja me tražila sedamnaest godina i da je žena koju volim cijeli život osoba koja me otela.“
Vera nije znala šta da kaže.
Nije mogla od Lane tražiti da preko noći prestane voljeti Danijelu.
Nije mogla ni oprostiti ono što je Danijela uradila.
Dvije istine postojale su istovremeno.
I obje su boljele.
„Kako si pronašla restoran?“
Lana je izvadila novinski isječak.
Prije nekoliko godina lokalne novine objavile su kratku priču o Veri koja svake godine rezerviše sto za nestalu kćerku.
Lana ga je pronašla dok je istraživala svoje ime.
Na fotografiji iza Vere vidio se natpis restorana.
„Zato nisi zvala?“
„Htela sam da prvo vidim da li ćeš stvarno biti ovdje.“
Vera je pogledala dva tanjira.
Pastrmka se već hladila.
„Svake godine sam naručivala tvoju omiljenu.“
Lana se nasmijala kroz suze.
„Ne volim ribu.“
Vera ju je pogledala.
Onda se počela smijati.
Prvo tiho.
Onda kroz suze.
„Voljela si je sa šest godina.“
„Izgleda da sam se promijenila.“
„Imala si sedamnaest godina vremena.“
Nisu te večeri pokušale nadoknaditi izgubljene godine.
To nije bilo moguće.
Razgovarale su do zatvaranja restorana.
Lana se nije odmah preselila kod Vere.
Imala je svoj život.
Posao.
Prijatelje.
Čak i ime koje nije željela potpuno odbaciti.
Trebalo im je vremena da nauče biti majka i kćerka.
Godinu dana kasnije ponovo je došao 3. maj.
Branko je pripremio sto broj 6.
Automatski je stavio dva tanjira.
Vera je stigla prva.
Pet minuta kasnije ušla je Lana.
Pogledala sto.
„Branko, imamo problem.“
On se uplašio.
„Šta nije u redu?“
„Opet ste napravili ribu.“
Branko se nasmijao.
„Šta ćeš onda?“
„Pizzu.“
Vera je podigla ruku.
„Dvije.“
Branko je sklonio tanjire sa pastrmkom.
Prvi put poslije sedamnaest godina za stolom broj 6 nije bilo prazne stolice.
Vera više nikada nije obilježavala 3. maj kao dan kada je izgubila kćerku.
Ali nastavile su dolaziti u isti restoran.
Ne zato što su željele zaboraviti tih sedamnaest godina.
Nego zato što su obje morale prihvatiti da se vrijeme ne može vratiti.
Neke ljude pronađemo ponovo, ali ih ne dobijemo nazad onakve kakve smo ih izgubili. Moramo ih upoznati ispočetka.