POŠTAR MI JE PET GODINA DONOSIO RAZGLEDNICE NA KOJIMA NIJE BILO NI IMENA NI ADRESE — A ONDA JE JEDNOG DANA STIGLA POSLJEDNJA
Prva razglednica pojavila se u mom sandučetu početkom juna.
Na prednjoj strani bila je fotografija mora.
Na poleđini samo jedna rečenica:
„Danas sam prvi put nakon dugo vremena uradio nešto čega sam se plašio.“
Nije bilo potpisa.
Nije bilo moje adrese.
Čak ni poštanske marke.
Pomislio sam da ju je neko ubacio u pogrešno sanduče.
Bacio sam je u ladicu.
Mjesec dana kasnije stigla je druga.
Fotografija planine.
„Danas sam naučio da čovjek može početi ispočetka i sa 56 godina.“
Opet ništa.
Treća je stigla u avgustu.
„Kupio sam bicikl. Nisam ga vozio od djetinjstva. Pao sam poslije 200 metara.“
Počelo me zanimati.
Jednog jutra sačekao sam poštara.
„Ko vam daje ove razglednice?“
Čovjek se nasmijao.
„Ne smijem reći.“
„Ali na njima nema moje adrese.“
„Znam gdje živite.“
„Znači neko ih daje direktno vama?“
„Da.“
„Ko?“
„Obećao sam.“
Zvao se Dragan i našu ulicu raznosio je skoro dvadeset godina.
Nisam ga mogao natjerati da kaže više.
Razglednice su nastavile dolaziti.
Jedna svakog mjeseca.
Nekad smiješne.
„Pokušao sam napraviti palačinke. Ako ikada otvorim restoran, nemoj dolaziti.“
Nekad ozbiljne.
„Danas sam prvi put priznao naglas da mi nedostaje život koji sam mogao imati.“
Počeo sam ih čuvati.
Nakon godinu dana imao sam dvanaest.
Nakon dvije — dvadeset četiri.
Moja djevojka je mislila da ih šalje neka bivša.
Majka je bila uvjerena da je u pitanju šala.
Ja nisam imao nikakvu teoriju.
Onda sam primijetio nešto.
Pošiljalac je često spominjao stvari koje su mi bile poznate.
Pecanje na starom jezeru.
Kino koje je zatvoreno dok sam bio dijete.
Mali restoran u kojem sam slavio deseti rođendan.
A onda je stigla razglednica zbog koje sam prestao misliti da je slučajnost.
Na njoj je bila fotografija fudbalskog igrališta.
Pisalo je:
„Još uvijek se sjećam kako si ovdje dao prvi gol i potrčao na pogrešnu stranu.“
Imao sam osam godina kada se to dogodilo.
Na utakmici je bilo možda trideset ljudi.
Među njima i moj otac.
Čovjek kojeg nisam vidio skoro dvadeset godina.
Napustio je majku i mene kada sam imao jedanaest.
Prvih nekoliko godina povremeno bi zvao.
Onda su pozivi prestali.
Nisam znao ni gdje živi.
Ponovo sam zaustavio poštara.
„Ovo šalje moj otac, zar ne?“
Dragan me dugo gledao.
„Ne mogu ti reći.“
To mi je bilo dovoljno.
Bio sam bijesan.
Zašto mi jednostavno nije pokucao na vrata?
Zašto pet godina šalje razglednice kao nekakav stranac?
Sljedećeg mjeseca nisam otvorio novu.
Stavio sam je u ladicu.
Isto sam uradio sa narednom.
Prošlo je šest mjeseci.
Onda je poštar došao u subotu, iako tog dana nije radio.
U ruci je držao bijelu kovertu.
„Ovo nije razglednica.“
„Od njega?“
Klimnuo je.
„Rekao je da ti dam samo ako prestane slati.“
Otvorio sam.
Unutra nije bilo velikog objašnjenja.
Samo adresa.
I rečenica:
„Ako ikada poželiš čuti zašto nisam došao, ovdje sam.“
Tri sedmice sam nosio papir u novčaniku.
Na kraju sam otišao.
Adresa je vodila do male kuće udaljene četrdesetak kilometara.
Pozvonio sam.
Vrata je otvorio moj otac.
Bio je mnogo stariji nego u mom sjećanju.
Nismo se zagrlili.
Sjeli smo u kuhinju.
„Zašto razglednice?“
Spustio je pogled.
„Jer nisam imao hrabrosti poslati prvu.“
Nakon razvoda napravio je niz loših odluka.
Otišao u inostranstvo.
Upao u dugove.
Prekinuo kontakt sa gotovo svima.
Kada se konačno sredio i vratio, prošlo je četrnaest godina.
„Došao sam jednom do tvoje zgrade.“
„Zašto nisi pozvonio?“
„Vidio sam te kako izlaziš s majkom. Smijali ste se. Pomislio sam da nemam pravo samo se pojaviti.“
Sreo je poštara Dragana, kojeg je poznavao iz mladosti.
Dao mu je razglednicu.
„Rekao sam mu da je baci ako misli da je glupo.“
Dragan ju je donio meni.
Kada otac nije dobio nikakav odgovor, poslao je drugu.
„Ali kako sam mogao odgovoriti kad nisi ostavio ime?“
„Nisam ni tražio odgovor.“
„Šta si onda htio?“
Pogledao me.
„Da jednom mjesečno znaš da negdje postoji neko ko misli na tebe. Čak i ako ne znaš ko.“
Nismo tog dana popravili dvadeset godina.
Takve stvari ne funkcionišu tako.
Ali počeli smo piti kafu jednom mjesečno.
Kasnije jednom sedmično.
Tri godine nakon našeg prvog susreta otac je umro.
Nekoliko dana poslije sahrane Dragan je pokucao na moja vrata.
U ruci je držao razglednicu.
„Ovu mi je dao prije nekoliko mjeseci.“
Na prednjoj strani bila je fotografija naše stare ulice.
Okrenuo sam je.
„Ako ovo čitaš, vjerovatno više nisam tu. Od svih mjesta na koja sam mogao otići, najduži put bio mi je onih četrdeset metara od ulice do tvojih vrata. Hvala ti što si posljednji dio prešao umjesto mene.“
Ispod je prvi put stajao potpis.
Tata.
Danas su sve razglednice u jednoj kutiji.
I tek sada shvatam nešto što nisam razumio dok su stizale:
Prvih pet godina mislio sam da mi nepoznati čovjek šalje priču o svom životu.
Zapravo mi je otac, mjesec po mjesec, pokušavao pronaći put nazad u moj.