Prije četiri godine kupio sam mali stan od starijeg čovjeka koji je hitno odlazio u inostranstvo. Cijena je bila odlična, stan uredan, papiri čisti. Jedino mi je bilo čudno što je vlasnik insistirao da se sve završi za nekoliko dana.
Kad mi je predao ključeve, rekao je:
„Samo jedna stvar. Ako vam nekad neko pozvoni i pita za podrum broj 17, recite da ne znate ništa.“
Nasmijao sam se.
„Kakav podrum?“
„Upravo tako.“
Mislio sam da je čovjek malo čudan.
U zgradi sam živio skoro dvije godine i potpuno zaboravio na tu rečenicu.
Onda mi je jedne večeri, oko jedanaest, neko pozvonio.
Na vratima je stajala žena od možda šezdeset godina. U rukama je držala staru fotografiju.
„Izvinite, jeste li vi novi vlasnik ovog stana?“
„Jesam.“
„A gdje je gospodin Petar koji je ovdje živio?“
Rekao sam da se odselio.
Žena je pogledala niz hodnik, pa tiše upitala:
„Je li vam ostavio ključ od podruma broj 17?“
Odmah sam se sjetio njegovih riječi.
„Ne znam ništa o tome.“
Žena me nekoliko sekundi gledala pravo u oči.
„Ako ga pronađete, nemojte ga otvarati sami.“
Otišla je prije nego što sam stigao išta da pitam.
Sutradan sam sišao u podrum.
Svaki stan imao je malu prostoriju označenu brojem. Moj podrum bio je broj 8.
Broja 17 nije bilo.
Red je išao do 16, a sljedeća vrata imala su broj 18.
Pomislio sam da je sedamnaestica nekada uklonjena.
Pitao sam predsjednika kućnog savjeta.
Čim sam spomenuo broj 17, promijenio je izraz lica.
„Ko vam je rekao za to?“
„Jedna žena.“
„Kako izgleda?“
Opisao sam je.
Odmahnuo je glavom.
„Ako opet dođe, nemojte je puštati u zgradu.“
„Zašto?“
„Stara priča. Ne želite da se miješate.“
To me je, naravno, samo još više zainteresovalo.
Te noći sam pregledao papire koje mi je bivši vlasnik ostavio.
Među računima i ugovorima pronašao sam malu kovertu.
Na njoj je pisalo:
17
Unutra je bio mali metalni ključ.
Sljedećeg jutra ponovo sam otišao u podrum.
Pažljivije sam pregledao zid između prostorija 16 i 18.
Iza velikog starog ormara primijetio sam okvir vrata.
Pomjerio sam ormar.
Na vratima nije bilo broja.
Ključ je odgovarao.
Sjetio sam se upozorenja žene, ali radoznalost je pobijedila.
Otvorio sam.
Unutra nije bilo ničega vrijednog.
Stari sto, dvije stolice, nekoliko kutija i zid prekriven fotografijama.
Na gotovo svakoj fotografiji bio je isti čovjek.
Moj stan.
Moj balkon.
Ulaz u zgradu.
A onda sam ugledao fotografiju zbog koje sam se zaledio.
Na njoj sam bio ja.
Fotografija je snimljena nekoliko dana prije nego što sam kupio stan.
Stajao sam ispred banke.
U sljedećoj kutiji pronašao sam desetine fotografija ljudi koje nisam poznavao.
Na poleđini svake bilo je ime, adresa i datum.
Kod nekih je crvenom olovkom pisalo:
„ODUSTAO.“
Kod drugih:
„ZAVRŠENO.“
Moja fotografija nije imala ništa napisano.
Samo znak pitanja.
Pozvao sam policiju.
Dok sam čekao, zazvonio mi je telefon.
Nepoznat broj.
„Rekao sam vam da ne znate ništa o podrumu 17.“
Prepoznao sam glas.
Bio je to Petar, čovjek od kojeg sam kupio stan.
„Šta je ovo?“
„Izađite iz podruma.“
„Zvao sam policiju.“
Nastala je tišina.
Onda je rekao:
„Nisam mislio na policiju. Izađite zato što niste sami unutra.“
Okrenuo sam se.
Nikoga.
Tada sam iza jedne police čuo lagano pomjeranje.
Istrčao sam i zaključao vrata.
Policija je stigla desetak minuta kasnije.
Ušli su unutra.
Iza police su pronašli još jedna vrata koja su vodila u stari servisni hodnik zgrade.
Ali nikoga nije bilo.
Fotografije su odnijeli.
Nekoliko dana kasnije pozvali su me na razgovor.
Ispostavilo se da su neka imena sa fotografija pripadala ljudima koji su godinama ranije prijavljivali provale, ucjene i krađe. Nekoliko slučajeva nikada nije riješeno.
Petra nisu pronašli na adresi koju je ostavio.
Navodno nikada nije ni napustio zemlju.
Pitao sam policajca za ženu koja me upozorila.
Pokazao sam mu snimak sa kamere na ulazu u zgradu.
Čim ju je vidio, pozvao je starijeg kolegu.
„Poznajete je?“
Stariji policajac je dugo gledao ekran.
„Nažalost.“
Izvadio je iz fascikle staru fotografiju nestale osobe.
Bila je to ista žena.
„Nestala je prije dvanaest godina“, rekao je.
„Nemoguće. Razgovarao sam s njom prije nekoliko dana.“
Policajac nije odgovorio.
Pokazao mi je posljednje mjesto na kojem je žena viđena prije nestanka.
Bila je to moja zgrada.
A onda je okrenuo fotografiju.
Na poleđini je rukom bio zapisan broj:
17.
Mislio sam da je tu kraj.
Ali te večeri, kada sam se vratio kući, na vratima mog stana bila je zalijepljena moja fotografija iz podruma.
Ovoga puta na poleđini više nije stajao znak pitanja.
Crvenom olovkom bila je napisana samo jedna riječ:
„ZAVRŠENO.“