Prije dva mjeseca u mom gradu otvorena je nova samouslužna autopraonica. Jedne večeri, vraćajući se s posla, odlučio sam oprati automobil.
Bilo je skoro ponoć i nije bilo nikoga.
Ubacio sam novac, uzeo crijevo i počeo prati.
Tada sam primijetio nešto na zadnjem staklu.
Ispod sloja prašine neko je prstom napisao:
„OTVORI GEPEK.“
Pomislio sam da je neko od prijatelja napravio glupu šalu.
Otvorio sam gepek.
Unutra je bila crna sportska torba.
Nije bila moja.
Odmah sam je otvorio.
Bila je puna novca.
Kasnije je policija izbrojala nešto više od 70.000 eura.
Ali tada sam primijetio i malu cedulju:
„Ne nosi ovo kući. Čekaj poziv.“
Nisam čekao.
Odmah sam pozvao policiju.
Pregledali su snimke autopraonice.
Torbu je u moj gepek ubacio muškarac dvadesetak minuta prije nego što sam stigao.
„Kako je otvorio automobil?“
To je bilo najčudnije.
Na snimku se vidjelo da je prišao mom automobilu, otvorio gepek bez ikakvog alata, ubacio torbu i otišao.
Ali moj automobil je tada trebalo da bude na parkingu firme.
„Jeste li sigurni da je ovo vaše vozilo?“
Registracija je bila moja.
Ista ogrebotina na braniku.
Sve isto.
Pozvao sam kolegu koji je radio noćnu smjenu.
„Je li moj automobil bio na parkingu oko jedanaest?“
„Naravno.“
Poslao mi je fotografiju sa nadzorne kamere.
Moj automobil je u isto vrijeme bio ispred firme.
Policija je ubrzo shvatila šta se dogodilo.
Automobil sa snimka autopraonice nije bio moj.
Neko je imao potpuno isti model, istu boju, iste tablice, čak i kopiju moje ogrebotine.
„Zašto bi neko napravio kopiju mog auta?“
Odgovor je stigao sljedećeg jutra.
U gradu je tokom noći opljačana velika zlatarna.
Svjedoci su vidjeli automobil sa mojim tablicama.
Policija je prvo pomislila da sam učestvovao.
Srećom, kamere sa posla dokazivale su gdje sam bio.
Novac u torbi nije bio iz zlatare.
Serijski brojevi pokazali su da je podignut iz banke nekoliko dana ranije.
„Znači dvije različite stvari?“
Inspektor je odmahnuo glavom.
„Mislim da neko želi da tako izgleda.“
Tri dana kasnije dobio sam poziv.
Muški glas rekao je:
„Napravio si grešku.“
„Ko ste vi?“
„Trebao si zadržati torbu.“
„Zašto?“
„Jer nije bila namijenjena tebi.“
„Bila je u mom automobilu.“
Čovjek se nasmijao.
„Upravo tako.“
Prekinuo je.
Policija je počela provjeravati moje tablice.
Otkrili su da je u posljednjih šest mjeseci automobil sa istom registracijom snimljen na više od dvadeset mjesta na kojima nikada nisam bio.
Benzinske pumpe.
Hoteli.
Parking jednog suda.
Čak i granični prelaz.
Neko je mjesecima koristio kopiju mog vozila.
Onda je inspektor primijetio obrazac.
Na svim lokacijama nekoliko minuta kasnije pojavljivao se isti kombi za dostavu.
Pronašli su firmu kojoj je pripadao.
Bila je registrovana na ženu po imenu Sanja.
Nisam je poznavao.
Kada su joj pokazali moju fotografiju, rekla je:
„Znam njega.“
„Odakle?“
„Prati mog muža.“
„Nikada nisam vidio vašeg muža.“
Njen muž Dejan bio je privatni istražitelj.
Nestao je prije tri sedmice.
U njegovoj kancelariji pronađene su stotine fotografija mog automobila.
Ali na većini nisam bio ja za volanom.
Dejan je istraživao grupu koja je krala automobile, pravila njihove savršene kopije i koristila ih tokom krivičnih djela.
Moje vozilo bilo je samo jedno od njih.
„Zašto baš moje?“
Inspektor je pokazao spisak.
Bilo je najmanje četrdeset kopiranih automobila.
Svi vlasnici imali su jednu zajedničku stvar.
Automobile su servisirali u istoj radionici.
Otišli smo tamo.
Vlasnik servisa je pobjegao nekoliko sati prije dolaska policije.
U radionici su pronašli lažne tablice, uređaje za kopiranje ključeva i desetine saobraćajnih dozvola.
Ali Dejana nije bilo.
Na njegovom računaru pronađen je posljednji video.
Snimio ga je nekoliko dana prije nestanka.
„Ako ovo gledate, pronašao sam čovjeka koji organizuje sve.“
Zatim je izgovorio ime.
Bio je to komandir policijske stanice u koju sam prve večeri donio torbu sa novcem.
Isti čovjek koji je od početka imao pristup svim dokazima.
Inspektor koji je vodio moj slučaj odmah je pozvao kolege iz drugog grada.
Komandir je uhapšen.
U njegovoj kući pronađeni su dokumenti, zlato i fotografije kopiranih vozila.
Pomislio sam da je gotovo.
Nije bilo.
Tokom ispitivanja komandir je rekao:
„Ja nisam napravio kopiju Nikolinog automobila.“
„Ko jeste?“
„Dejan.“
Nestali privatni istražitelj.
Policija je ponovo pregledala njegove snimke.
Otkrili su da Dejan nije mjesecima pratio kriminalnu grupu.
Radio je za nju.
Ali nekoliko sedmica prije nestanka odlučio je sve prijaviti.
Zato je pripremio torbu sa novcem kao dokaz.
Planirao je ostaviti je u kopiranom automobilu, fotografisati primopredaju i poslati snimke policiji iz drugog grada.
Ali pogriješio je.
Te noći na autopraonici bila su dva identična automobila.
Kopija i moj pravi automobil.
Torbu je greškom stavio meni.
„A gdje je Dejan?“
Niko nije znao.
Sve dok nisam mjesec kasnije otišao po automobil koji je policija konačno vratila.
Dok sam podešavao sjedište, primijetio sam da se plastika ispod volana pomjera.
Iza nje je bila memorijska kartica.
Na njoj samo jedan video.
Dejan sjedi u automobilu i govori:
„Ako je ovo pronašao Nikola, zamjena je uspjela.“
Zaledio sam se.
Kakva zamjena?
Okrenuo je kameru prema instrument-tabli.
Registracija na dokumentu bila je moja.
Ali broj šasije nije.
Dejan se nasmiješio.
„Nikola, automobil koji ti je policija vratila nije tvoj.“
Odmah sam izašao.
Policija je provjerila broj šasije.
Bio je u pravu.
Vozio sam kopiju.
„Gdje je onda moj pravi automobil?“
Pronađen je istog dana u napuštenom skladištu.
U gepeku nije bilo novca.
Bio je Dejanov telefon.
Na njemu jedna neposlana poruka, napisana tri sedmice nakon njegovog navodnog nestanka:
„Nikola nije slučajno izabran. On je jedini vlasnik koji je primijetio da mu je automobil već jednom zamijenjen.“
Tada sam shvatio nešto mnogo gore.
Ja nikada ranije nisam primijetio nikakvu zamjenu.