Prije godinu i po dana preselio sam se u drugi grad zbog posla. Nisam poznavao nikoga, pa sam iznajmio mali stan u starijoj zgradi blizu centra.
Stan je bio sasvim običan.
Jedino mi je bilo čudno što je prethodni stanar ostavio gotovo sve stvari.
Posuđe.
Knjige.
Nekoliko jakni.
Čak i stari zidni sat.
Pitao sam vlasnika zašto ih nije odnio.
„Otišao je iznenada.“
„Da mu sačuvam stvari?“
„Neće se vratiti.“
Nisam pitao dalje.
Prve dvije sedmice sve je bilo normalno.
Onda sam jedne večeri pronašao poruku ispod ulaznih vrata.
Na običnom bijelom papiru pisalo je:
„Ne pali svjetlo u kupatilu poslije 02:00.“
Pomislio sam da se neko od komšija šali.
Bacio sam papir.
Tri noći kasnije probudio sam se oko pola tri.
Morao sam do toaleta.
Ušao sam u kupatilo i automatski pritisnuo prekidač.
Svjetlo se upalilo.
Ništa se nije dogodilo.
Nasmijao sam se sam sebi.
A onda sam pogledao ogledalo.
Iza mene su se vidjela vrata kupatila.
Na njima je stajao muškarac.
Okrenuo sam se.
Nikoga.
Ponovo sam pogledao ogledalo.
Muškarac je i dalje bio tamo.
Stajao je potpuno nepomično.
Nisam mu mogao jasno vidjeti lice.
Ugasiо sam svjetlo.
Ponovo ga upalio.
Nestao je.
Te noći više nisam spavao.
Ujutru sam nazvao vlasnika.
„Ko je živio ovdje prije mene?“
„Zašto pitaš?“
„Samo mi recite.“
Zvao se Nikola.
Živio je u stanu skoro četiri godine.
Prije šest mjeseci jednostavno je nestao.
Telefon ugašen.
Automobil pronađen ispred zgrade.
Sve stvari ostale u stanu.
„Zašto mi to niste rekli?“
„Policija je zaključila da je otišao svojom voljom.“
„Bez stvari?“
Vlasnik je zaćutao.
„Nikola je posljednjih mjeseci pričao čudne stvari.“
„Kakve?“
„Da neko ulazi u stan dok spava.“
Odmah sam pogledao prema kupatilu.
Te večeri pregledao sam sve brave i prozore.
Nije bilo znakova provale.
Ali kada sam otvorio ormarić ispod lavaboa, pronašao sam malu plastičnu kesu zalijepljenu sa donje strane.
Unutra USB.
Uključio sam ga u laptop.
Na njemu desetine video-snimaka.
Sve ih je snimio Nikola.
Prvi je bio potpuno običan.
Snimio je dnevnu sobu dok spava.
Drugi isto.
Na trećem, oko 02:13, vrata kupatila sama su se otvorila.
Na četvrtom se pojavio muškarac.
Izašao je iz kupatila.
Prošao kroz hodnik.
Stao pored Nikolinog kreveta.
I gledao ga skoro deset minuta.
Zaledio sam se.
Na sljedećim snimcima muškarac se pojavljivao gotovo svake noći.
Uvijek poslije dva.
Uvijek iz kupatila.
Nikola je posljednji video snimio dan prije nestanka.
Sjedio je ispred kamere.
„Ako neko pronađe ovo, nije ogledalo problem.“
Zatim je pokazao prema zidu kupatila.
„Problem je iza njega.“
Pozvao sam policiju.
Dvojica policajaca došla su iste večeri.
Pokazao sam im snimke.
Jedan je odmah rekao:
„Neko očigledno ima drugi ulaz u stan.“
Pregledali smo kupatilo.
Iza velikog ogledala pronašli smo četiri šrafa.
Skinuli smo ga.
Iza njega nije bio zid.
Bila su uska metalna vrata.
Otvorili smo ih.
Iza njih prolaz širok možda pola metra.
Vodio je između zidova zgrade.
Policajci su ušli prvi.
Prolaz je povezivao nekoliko stanova.
Postojali su mali otvori iza ogledala, ormara i ventilacija.
Neko je mogao ulaziti u stanove a da ga niko ne vidi.
Na kraju prolaza pronašli smo malu prostoriju.
Dušek.
Hranu.
Odjeću.
Desetine fotografija stanara.
Među njima i moje.
Neke su snimljene dok spavam.
Na stolu je bila Nikolina lična karta.
Policija je odmah pokrenula potragu.
Otisci prstiju iz prostorije pripadali su čovjeku po imenu Goran.
Radio je na renoviranju zgrade prije petnaest godina.
Nikada nije bio prijavljen kao stanar.
Pronašli su ga nakon četiri dana u napuštenoj garaži.
Priznao je da je godinama koristio prolaze.
Ulazio je u stanove.
Krao sitnice.
Posmatrao ljude.
Ali tvrdio je da nema veze sa Nikolinim nestankom.
„Bio si u njegovom stanu.“
„Jesam.“
„Njegova lična karta bila je kod tebe.“
„Pronašao sam je.“
„Gdje?“
„U prolazu.“
Policija mu nije vjerovala.
Ali onda su pregledali Nikoline snimke detaljnije.
Čovjek na snimcima nije bio Goran.
Bio je viši.
Drugačije građe.
„Ko je ovo?“, pitali su ga.
Kada je Goran vidio kadar, potpuno je problijedio.
„Ne znam.“
„Lažeš.“
„Ne lažem.“
Tada je rekao nešto čudno.
„Mislio sam da sam jedini koji koristi prolaze.“
Policija je ponovo pretražila prostor između zidova.
Pronašli su još jedan prolaz koji je vodio prema podrumu.
Tamo su pronašli nekoliko Nikolinih stvari.
Ali njega nije bilo.
U jednoj prostoriji nalazio se stari monitor povezan sa kamerama sakrivenim po zgradi.
Većina nije radila.
Jedna jeste.
Prikazivala je moje kupatilo.
Uživo.
Policajac je stajao pored mene.
Na monitoru smo vidjeli prazno kupatilo.
Onda se svjetlo samo upalilo.
Na snimku se u ogledalu pojavio muškarac.
Stajao je iza kamere.
Okrenuli smo se.
Iza nas nije bilo nikoga.
Policija je isključila struju u cijeloj zgradi.
Prolazi su kasnije zazidani.
Goran je završio u zatvoru zbog provala i tajnog snimanja.
Nikola nikada nije pronađen.
Ja sam se iselio istog dana.
Mislio sam da je priča završena.
Sve dok mi prije mjesec dana nije stigao mejl.
Pošiljalac:
Nikola.
U poruci nije bilo teksta.
Samo video.
Otvorio sam ga.
Snimak je prikazivao moj novi stan.
Moju spavaću sobu.
Mene kako spavam.
Datum je bio od prethodne noći.
Na kraju videa kamera se polako okrenula prema ogledalu na ormaru.
U odrazu je stajao isti muškarac.
Ali ovoga puta vidjelo mu se lice.
Pauzirao sam snimak.
Nisam ga poznavao.
Odmah sam proslijedio video policajcu koji je vodio stari slučaj.
Nazvao me poslije nekoliko minuta.
„Jeste li sigurni da vam je ovo stiglo sa Nikolinog mejla?“
„Da.“
„Dođite u stanicu.“
Kada sam stigao, na stolu je bila fotografija.
„Ko je ovo?“
„Čovjek iz ogledala.“
Policajac je klimnuo glavom.
„Znamo.“
Fotografija je bila iz policijske evidencije.
Čovjek se zvao Nikola.
„To nije Nikola koji je živio u mom stanu.“
„Znamo.“
Okrenuo je fotografiju.
Na poleđini je bio datum.
1987.
„Ovo je prvi Nikola koji je nestao iz te zgrade.“
„Prvi?“
Policajac je otvorio fasciklu.
Unutra su bile fotografije još četvorice muškaraca.
Svi su se zvali Nikola.
Svi su u različitim godinama živjeli u istom stanu.
Svi su nestali.
A onda je izvadio posljednji papir.
Bio je to moj ugovor o najmu starog stana.
Pored mog imena neko je hemijskom olovkom dopisao:
„Pogrešno ime. Vratiće se po njega.“