Prije tri mjeseca zaposlio sam se kao noćni recepcioner u malom hotelu pored autoputa. Plata nije bila naročita, ali posao je bio miran i uglavnom sam imao dovoljno vremena da čitam ili gledam filmove.
Jedne noći, oko dva poslije ponoći, u hotel je ušla žena sa dječakom od možda sedam godina.
Nije imala kofer.
Samo malu dječiju torbu.
„Imate li slobodnu sobu?“
„Imamo.“
Pružila mi je ličnu kartu.
Dok sam unosio podatke, dječak je gledao prema izlazu.
„Jedna noć?“
Žena je klimnula.
Platiła je gotovinom i dobila sobu 203.
Prije nego što su otišli prema liftu, dječak se okrenuo prema meni.
„Čiko, ako tata dođe, nemojte mu reći gdje smo.“
Majka ga je odmah povukla za ruku.
„Luka!“
„U redu je“, rekao sam.
Pomislio sam da bježe od nekog porodičnog problema.
Oko četiri ujutro zazvonio je telefon na recepciji.
Soba 203.
Javila se žena.
„Da li je neko pitao za nas?“
„Nije.“
„Ako dođe muškarac po imenu Dejan, molim vas nemojte mu dati broj sobe.“
Obećao sam.
U sedam mi je završila smjena.
Kolegi sam objasnio situaciju i otišao kući.
Kada sam sljedeće večeri došao na posao, pitao sam za ženu i dječaka.
„Odjavili su se oko deset.“
„Sve u redu?“
„Valjda.“
Nisam više razmišljao o njima.
Sve do narednog petka.
Ponovo su se pojavili.
Ista žena.
Isti dječak.
„Opet jedna noć?“
„Da.“
Ovoga puta Luka je bio raspoloženiji.
Dok je majka popunjavala formular, pokazao mi je mali crveni automobil.
„Imam još sedamnaest kod kuće.“
„Lijepa kolekcija.“
„Tata mi ih kupuje.“
Majka ga je pogledala i odmah je zaćutao.
Tokom narednih mjesec dana dolazili su svakog petka.
Uvijek ista soba.
Uvijek jedna noć.
Počelo mi je biti čudno.
Jednog petka žena je došla sama.
„Gdje je Luka?“
Zastala je.
„Kod oca.“
„Dobro je?“
„Jeste.“
Uzela je sobu 203.
Oko tri ujutro začuo sam jak udarac na spratu.
Pozvao sam sobu.
Niko se nije javljao.
Otišao sam gore.
Vrata 203 bila su otvorena.
Žena je sjedila na podu.
Pored nje razbijena čaša.
„Jeste li dobro?“
Plakala je.
„Ne mogu više.“
Pomogao sam joj da ustane.
„Da pozovem nekoga?“
„Nemam koga.“
Nakon nekoliko minuta ispričala mi je istinu.
Nije bježala od muža.
Nije bila razvedena.
Dejan je poginuo prije dvije godine.
„Ali Luka je rekao da mu tata kupuje automobile.“
„Kupovao mu je.“
Poslije Dejanove smrti dječak nije mogao prihvatiti da oca više nema.
Svaki petak bio je posebno težak.
To je bio dan kada se Dejan vraćao sa posla iz drugog grada i provodio vikend sa sinom.
„Zašto onda dolazite u hotel?“
Žena je obrisala oči.
„Jer je ovdje posljednji put bio živ.“
Dejan je noć prije nesreće prespavao upravo u ovom hotelu zbog snježne oluje.
Soba 203.
Ujutro je krenuo kući.
Nikada nije stigao.
Luka je nakon očeve smrti počeo vjerovati da tata petkom „ostaje u hotelu“.
Majka ga je nekoliko puta dovela samo da mu olakša.
Vremenom je to postao njihov ritual.
„A zašto ste tražili da mu ne kažem sobu ako dođe?“
Prvi put se nasmijala.
„To je Luka smislio. Igrao se da se krijemo od tate, pa će nas on pronaći.“
Osjećao sam se glupo zbog svih scenarija koje sam zamišljao.
Sljedeće sedmice nisu došli.
Ni naredne.
Prošla su skoro dva mjeseca.
Onda se jednog petka pojavio Luka.
Držao je za ruku starijeg čovjeka.
„Ovo je moj djed.“
Čovjek mi je pružio ruku.
„Vi ste Marko?“
„Jesam.“
„Moja snaha je pričala o vama.“
Srce mi je stalo.
„Je li dobro?“
„Jeste. Samo je odlučila da više ne dolaze.“
Laknulo mi je.
Luka je stavio crveni automobil na recepciju.
„Ovo je za vas.“
„Ne mogu to uzeti.“
„Možete. Imam još sedamnaest.“
Nasmijao sam se.
Djed je tada izvadio kovertu.
„Ovo je pronađeno među stvarima mog sina.“
Unutra je bila hotelska razglednica.
Na poleđini je Dejan napisao nekoliko rečenica.
Datum je bio noć prije njegove smrti.
„Snijeg je užasan. Ostajem ovdje do jutra. Luka će se ljutiti jer sam obećao da stižem večeras. Kupio sam mu još jedan autić. Ako ikada ponovo budem kasnio, recite mu da tata uvijek pokušava da stigne kući.“
Nisam znao šta da kažem.
„Zašto ovo dajete meni?“
„Ne dajem vama.“
Djed je pokazao prema Luki.
„On želi da mu pročitate.“
Sjeo sam pored dječaka i pročitao poruku naglas.
Luka nije zaplakao.
Samo je uzeo automobil koji mi je poklonio i nekoliko sekundi ga vrtio po stolu.
„Znači tata nije ostao u hotelu zato što nije htio doći kući?“
„Nije.“
„Samo je kasnio?“
„Samo je kasnio.“
Klimnuo je kao da je konačno dobio odgovor koji je čekao dvije godine.
Onda mi je ponovo pružio automobil.
„Sad ga stvarno možete zadržati.“
„Zašto?“
Nasmiješio se.
„Jer više ne moram dolaziti ovdje da čekam tatu.“
Automobil i danas stoji pored računara na recepciji.
A svakog petka, kada počne moja noćna smjena, pogledam ga i sjetim se dječaka koji je dvije godine čekao čovjeka za kojeg je vjerovao da samo malo kasni.