Već jedanaest godina vozim gradski autobus i mislio sam da poznajem gotovo svakog redovnog putnika na svojoj liniji. Znao sam ko ulazi u šest i petnaest, ko uvijek kasni, koja baka ide na pijacu utorkom i koji radnici se vraćaju posljednjim autobusom.
Ali jednog putnika nikada nisam zaboravio.
Bio je decembar, hladnoća nenormalna, a ja sam vozio posljednji autobus te večeri.
Negdje oko pola dvanaest, na stanici blizu izlaza iz grada, stajao je dječak.
Možda desetak godina.
Sam.
Zaustavio sam autobus i otvorio vrata.
„Gdje su ti roditelji?“
„Kod kuće.“
„A gdje ideš ovako kasno?“
Pružio mi je nekoliko kovanica.
„Do posljednje stanice.“
Nije mi se dopalo da dijete samo putuje u to vrijeme, ali nije izgledao uplašeno. Sjeo je odmah iza mene.
U autobusu je bilo još šestoro ljudi.
Kako smo se približavali kraju linije, putnici su jedan po jedan izlazili.
Na kraju smo ostali samo dječak i ja.
„Je li te neko čeka?“, pitao sam.
„Deda.“
Stigli smo na posljednju stanicu.
Tamo nije bilo nikoga.
„Gdje ti je deda?“
Dječak je pokazao prema staroj kući nekoliko stotina metara dalje.
Nisam mogao da ga pustim samog.
Parkirao sam autobus i rekao:
„Hajde, odvešću te.“
Prišli smo kući.
Dječak je pokucao.
Vrata je otvorio stariji čovjek.
Kad je vidio dječaka, uhvatio se za dovratak.
„Nikola?“
Dječak se nasmijao.
„Ćao, deda.“
Čovjek je počeo da plače.
Mislio sam da je samo bio zabrinut što dijete kasni.
„Gospodine, našao sam ga na stanici. Nemojte ga puštati samog ovako kasno.“
Starac me pogledao kao da nisam normalan.
„Gdje ste ga našli?“
Objasnio sam.
Onda je pogledao iza mene.
„Gdje je?“
Okrenuo sam se.
Dječaka nije bilo.
„Nikola!“
Izašao sam na ulicu.
Nigdje nikoga.
„Mora da je otrčao.“
Starac nije izlazio iz kuće.
Samo je stajao i gledao me.
„Uđite“, rekao je.
U dnevnoj sobi pokazao mi je fotografiju na polici.
Na njoj je bio isti dječak.
„To je on.“
Starac je sjeo.
„To je moj unuk Nikola.“
„Pa gdje je otišao?“
Čovjek je spustio pogled.
„Nikola je poginuo prije sedam godina.“
Pomislio sam da sam pogrešno čuo.
„Nemoguće. Upravo sam ga doveo.“
Ispričao mi je da su njegov sin, snaha i Nikola stradali u saobraćajnoj nesreći.
Nekoliko kilometara od mjesta gdje sam dječaka pokupio.
Nisam vjerovao u duhove niti bilo šta slično.
Pomislio sam da je dječak samo nevjerovatno sličan njegovom unuku.
Vratio sam se u autobus.
Na sjedištu na kojem je sjedio ostala je kapa.
Uzeo sam je.
Sutradan sam je odnio starcu.
Čim ju je vidio, počeo je da drhti.
„Ovo je bila Nikolina.“
Pokazao mi je staru fotografiju.
Dječak je na njoj nosio istu kapu.
Imao sam dovoljno.
Narednih dana pokušavao sam da zaboravim sve.
Onda me pozvao šef.
„Dođi u kancelariju.“
Mislio sam da sam napravio neki prekršaj.
Na monitoru mi je pustio snimak sigurnosne kamere iz autobusa.
„Objasni mi ovo.“
Na snimku se vidi kako zaustavljam autobus na praznoj stanici.
Otvaram vrata.
Gledam prema izlazu i razgovaram.
Ali niko ne ulazi.
Zatim zatvaram vrata.
Na sljedećem snimku vidi se kako nekoliko puta okrećem glavu prema praznom sjedištu iza sebe i pričam.
„S kim razgovaraš?“, pitao je šef.
Nisam znao šta da kažem.
Tražio sam da pogledamo snimak sa posljednje stanice.
Vidjelo se kako izlazim iz autobusa.
Sam.
Hodam prema kući i nekoliko puta se okrećem kao da razgovaram s nekim pored sebe.
Dječaka nema.
Tada sam primijetio nešto.
„Vrati snimak.“
Šef je vratio.
Zaustavio sam kadar baš kada izlazim iz autobusa.
Na zadnjem sjedištu sjedio je neko.
Muškarac.
Nisam ga vidio tokom vožnje.
„Ko je ovo?“
Šef je uvećao snimak.
Stariji čovjek, možda šezdesetak godina.
Sjedio je potpuno mirno i gledao pravo u kameru.
Sljedećeg trenutka snimak je preskočio nekoliko sekundi.
Sjedište je bilo prazno.
Fotografisao sam ekran telefonom i otišao kod starca.
Čim je vidio čovjeka sa snimka, lice mu se promijenilo.
„Poznajete ga?“
Dugo nije odgovarao.
„To je čovjek koji je vozio automobil koji je udario mog sina.“
Zaledio sam se.
„Rekli ste da je bila saobraćajna nesreća.“
„Jeste.“
„Šta je bilo s njim?“
Starac je spustio telefon.
„Preživio je. Dobio je zatvorsku kaznu.“
„A gdje je sada?“
Starac me pogledao.
„Umro je prije mjesec dana.“
Te noći nisam otišao na posao.
Sutradan sam ipak morao voziti istu liniju.
Sve je bilo normalno do posljednjeg kruga.
Kada sam stigao na onu stanicu, nikoga nije bilo.
Nisam stao.
Prošao sam pored nje.
Nakon možda stotinu metara začuo se zvuk aparata za kartu.
Onaj koji se čuje kada putnik prisloni kartu.
Pogledao sam u ogledalo.
Autobus je bio prazan.
Aparat je izbacio malu potvrdu.
Zaustavio sam autobus i prišao.
Na papiru nije bio broj karte.
Bila je ispisana samo jedna rečenica:
„Večeras nemoj voziti preko mosta.“
Nisam znao zašto, ali poslušao sam.
Prijavio sam kvar i vratio autobus u garažu drugim putem.
Sljedećeg jutra saznao sam da je oko ponoći kamion izgubio kontrolu na zaleđenom mostu i prešao u suprotnu traku.
Tačno u vrijeme kada je moj autobus trebalo da prolazi tamo.
Od tada je prošlo nekoliko godina.
Dječaka više nikada nisam vidio.
Ali svake zime, istog datuma, na posljednjoj vožnji aparat u mom autobusu sam od sebe očita jednu kartu.
I svaki put na njoj pišu samo dvije riječi:
„Srećan put.“