Žena je pet godina svakog petka kupovala buket cvijeća, ali ga nikada nije nosila kući — cvjećarka je tek jednog jutra otkrila gdje završava
Svaki petak oko devet ujutro u cvjećaru bi ulazila ista žena.
Zvala se Milena.
Imala je pedesetak godina, uvijek uredno vezanu kosu i jednu neobičnu naviku.
Kupovala je buket od sedam cvjetova.
Nikada osam.
Nikada šest.
„Kao i obično?“, pitala bi cvjećarka Ivana.
„Kao i obično.“
Milena nije birala najskuplje cvijeće.
Nekad su to bile ruže.
Nekad gerberi.
Nekad obične margarete.
Važno joj je bilo samo da ih bude sedam.
Pet godina dolazila je gotovo bez izuzetka.
Ivana je pretpostavljala da ih nosi na groblje.
Sve dok jednog petka nije izašla iz cvjećare nekoliko minuta poslije Milene i ugledala je kako ulazi u gradski autobus.
Sa buketom u rukama.
Iz radoznalosti je pogledala broj linije.
Autobus nije išao prema groblju.
Išao je prema domu za stare.
—
Nekoliko sedmica kasnije Ivana je morala odnijeti cvijeće jednoj mušteriji upravo u taj dom.
Dok je prolazila hodnikom, začula je poznat glas.
Milena.
Virnula je kroz otvorena vrata zajedničke prostorije.
Za stolom je sjedilo sedam starijih žena.
Ispred svake je stajao po jedan cvijet.
Milena nije držala buket.
Dijelila ga je.
—
„Sad znam gdje završava cvijeće“, rekla joj je Ivana sljedećeg petka.
Milena se nasmijala.
„Uhvatili ste me.“
„Zašto sedam?“
Milena je nekoliko trenutaka ćutala.
„Zbog moje majke.“
—
Njena majka Olga posljednje dvije godine života provela je u tom domu.
Milena ju je posjećivala nekoliko puta sedmično.
Olga je dijelila sobu sa još jednom ženom, Nadom.
Nada gotovo nikada nije imala posjetu.
Jednog dana Milena je majci donijela mali buket.
Olga je uzela jednu ružu i pružila je Nadi.
„Šta će meni pet? Dovoljna mi je jedna.“
Nada je stavila ružu u čašu pored kreveta.
Sljedeće sedmice Milena je donijela dvije.
Jednu majci.
Jednu Nadi.
Ubrzo je primijetila da još nekoliko žena u hodniku nikada ne dobija cvijeće.
Počela je donositi veći buket.
Majka bi ga rastavila.
Svakoj ženi po jedan cvijet.
„Sad cijeli hodnik izgleda kao svadba“, šalila se Olga.
—
Nakon što je Olga preminula, Milena mjesecima nije mogla ponovo ući u dom.
Prolazila bi ulicom i okretala glavu.
Jednog petka našla je u majčinoj staroj knjizi presušenu ružu.
Odmah se sjetila Nade.
Kupila je sedam cvjetova.
Otišla u dom.
Nada je još bila tamo.
Kada ju je ugledala, zaplakala je.
„Mislila sam da više nećeš dolaziti.“
Milena joj je pružila cvijet.
„I ja sam.“
Od tada je ponovo dolazila svakog petka.
—
„Ali zašto baš sedam?“, pitala je Ivana.
„Toliko ih je bilo kada je mama umrla.“
Sedam žena koje su petkom čekale svoj cvijet.
Tokom godina neke su preminule.
Neke su otišle u druge ustanove.
Dolazile su nove.
Broj se mijenjao.
Ali Milena je nastavila kupovati sedam.
Ako bi tog dana bilo samo pet žena, preostala dva cvijeta ostavila bi medicinskim sestrama.
Ako bi ih bilo više, rastavili bi cvjetove na manje grančice.
Nikada niko nije ostao bez nečega.
—
Jednog petka Milena nije došla u cvjećaru.
Ivana nije obraćala mnogo pažnje.
Možda je imala obaveze.
Nije došla ni sljedećeg petka.
Trećeg je Ivana postala zabrinuta.
Imala je njen broj zbog jedne stare narudžbe.
Pozvala je.
Javio se muškarac.
Bio je Milenin suprug.
Milena je nekoliko dana ranije pala i slomila kuk.
Operisana je i oporavljala se kod kuće.
„Biće dobro“, rekao je. „Samo neko vrijeme neće moći hodati kako treba.“
Ivana je spustila telefon.
Pogledala cvijeće.
Izabrala sedam komada.
—
Tog petka prvi put je sama otišla u dom.
„Milena danas neće doći“, objasnila je ženama.
Nada više nije bila među njima.
Ali jedna druga gospođa odmah je pitala:
„Je li dobro?“
„Jeste. Vratiće se.“
Ivana je podijelila cvijeće.
Nije naplatila nikome.
Sljedećeg petka učinila je isto.
Trećeg joj se pridružila njena radnica.
Četvrtog su poslale buket preko dostavljača.
—
Milena se vratila nakon skoro tri mjeseca.
Ušla je u cvjećaru oslanjajući se na štap.
„Kao i obično.“
Ivana je već pripremila sedam cvjetova.
„Koliko sam dužna?“
„Ništa.“
Milena ju je pogledala.
„Nemojte počinjati.“
„Kasno.“
Ivana joj je pokazala malu kutiju na pultu.
Na njoj je pisalo:
„CVJETOVI ZA PETAK“
Mušterije su posljednjih sedmica počele ubacivati sitniš.
Neki marku.
Neki dvije.
Jedna žena je svakog mjeseca ostavljala deset.
Od tog novca kupovalo se cvijeće za dom.
„Šta ste to napravili?“, pitala je Milena.
Ivana se nasmijala.
„Ništa. Samo smo nastavili dok vas nije bilo.“
—
Godinu dana kasnije Milena više nije morala sama kupovati svih sedam cvjetova.
Ponekad bi ih platila kutija.
Ponekad mušterija koja je čula priču.
Ponekad Ivana.
Ali Milena je i dalje svakog petka dolazila po njih.
Jednog jutra u cvjećaru je ušla djevojka od dvadesetak godina.
U ruci je držala fotografiju.
„Moja baka je bila u tom domu.“
Pokazala je stariju ženu koja je u ruci držala žuti gerber.
„Našla sam ovo poslije njene smrti. Znate li ko joj je donosio cvijeće?“
Ivana je pogledala prema Mileni.
Milena je odmahnula glavom.
„Nije važno.“
Djevojka je ipak prišla.
„Meni jeste.“
Zagrlila ju je.
—
Sljedećeg petka u kutiji na pultu bilo je pedeset maraka.
Uz njih kratka poruka:
„Za nečiju baku koja možda nema ko da joj donese cvijet.“
Milena je pročitala poruku.
Uzela svojih sedam cvjetova i krenula prema autobusu.
Pet godina mislila je da samo nastavlja malu naviku svoje majke. Nije znala da će jednog dana ljudi koji nikada nisu upoznali Olgu početi ostavljati novac za isti buket — i da će sedam običnih cvjetova nastaviti stizati ženama čija imena možda niko od njih nikada neće saznati.