MOJ OTAC JE 19 GODINA SVAKOG MJESECA KUPOVAO ISTU DJEČJU KNJIGU, A NIKADA NIJE IMAO KOME DA JE POKLONI: Mislila sam da je to neka njegova čudna navika. Nakon njegove smrti pronašla sam u podrumu 228 potpuno istih knjiga, svaku označenu drugim imenom i datumom. Na dnu posljednje kutije bila je koverta za mene. U njoj je pisalo: „Ako ovo čitaš, odnesi posljednju knjigu na adresu ispod. Ali prije nego što pokucaš, pogledaj ime na prvoj stranici.“
Otac Milan bio je veoma povučen čovjek.
Radio je kao domar u osnovnoj školi skoro četrdeset godina.
Jednom mjesečno, obično nakon plate, svratio bi u malu knjižaru i kupio istu knjigu — zbirku dječjih priča.
Pitala sam ga jednom zašto.
„Treba mi“, odgovorio je.
Nikada nisam vidjela da je nekome poklanja.
Tek nakon njegove smrti saznala sam koliko ih je bilo.
Podrum je bio pun kutija.
U svakoj po dvanaest knjiga.
Na unutrašnjoj strani korica svake knjige nalazilo se ime djeteta i datum.
Luka — 2007.
Sara — 2008.
Emir — 2009.
Neka imena su se ponavljala.
Neka sam prepoznala kao učenike iz škole u kojoj je radio.
Ali nisam razumjela zašto su knjige ostale kod njega.
Nazvala sam bivšu direktoricu škole.
Kada sam joj objasnila šta sam pronašla, dugo je ćutala.
„Vaš otac vam nikada nije rekao?“
„Šta?“
„Te knjige nisu bile njegove.“
Prije devetnaest godina škola je imala mali program za djecu iz porodica koje nisu mogle priuštiti knjige, pribor ili ekskurzije.
Program je ukinut zbog nedostatka novca.
Otac je tada počeo anonimno pomagati.
Ali nije želio da djeca znaju ko plaća.
Knjiga je bila njegov način evidencije.
Za svako dijete kojem bi tog mjeseca pomogao, kupio bi jednu i upisao njegovo ime.
„Zašto ih onda nije davao djeci?“
Direktorica se nasmijala.
„Govorio je da pomoć nije poklon ako dijete zbog nje mora osjećati da nekome nešto duguje.“
Knjige je zato čuvao.
Novac bi davao školi.
Ponekad za užinu.
Ponekad za patike.
Ponekad za ekskurziju.
Počela sam pregledati imena.
Našla sam djecu koju sam poznavala.
Danas su to bili odrasli ljudi.
Ljekari, prodavači, vozači, roditelji.
A onda sam došla do posljednje knjige.
Bila je kupljena samo četiri dana prije očeve smrti.
Na prvoj stranici nije bilo ime djeteta.
Pisalo je:
„Milan.“
Ime mog oca.
Ispod njega adresa.
Sljedećeg jutra otišla sam tamo.
Bila je to mala kuća na periferiji.
Pokucala sam.
Otvorila mi je žena otprilike mojih godina.
Kada sam rekla ko sam, rukom je prekrila usta.
„Imate knjigu?“
Pokazala sam joj.
Počela je plakati.
Zvala se Tamara.
Kao dijete je išla u školu u kojoj je moj otac radio.
Njeno ime bilo je u jednoj od prvih knjiga u podrumu.
Otac joj je tada anonimno platio školski izlet.
To joj je bio prvi odlazak na more.
Godinama kasnije saznala je ko je platio.
Nikada mu nije rekla da zna.
Ali nije zaboravila.
Kada je odrasla, postala je socijalna radnica.
Prije nekoliko mjeseci pokrenula je fond za djecu iz siromašnijih porodica.
Željela je da moj otac bude prvi počasni član.
„Zašto je onda napisao svoje ime u knjigu?“
Tamara mi je pružila fasciklu.
Otac je nekoliko dana prije smrti pristao da prvi put primi nešto zauzvrat.
Ne novac.
Ne zahvalnicu.
Fond je trebalo da nosi ime:
„Milanova polica“.
Njegov jedini uslov bio je da njegovo ime ne stoji na zidu niti na plakatu.
„Pa zašto se onda tako zove?“
Tamara se nasmijala.
„Nije nazvan po njemu.“
Otvorila je vrata susjedne prostorije.
Unutra je bila velika polica sa stotinama dječjih knjiga.
Svako dijete koje dobije pomoć moglo je uzeti jednu.
A kada odraste, ako ikada poželi, vratiti neku drugu.
„Milanova polica“ bila je samo naziv prve knjige koju je moj otac kupio prije devetnaest godina.
Pogledala sam primjerak koji sam držala.
Tek tada sam primijetila naslov na koricama.
Isti naziv.
Otac je posljednju knjigu kupio za sebe jer je prvi put odlučio postati dio priče koju je godinama stvarao.
Pitala sam Tamaru šta da radim sa preostalih 227 primjeraka.
Odgovorila je bez razmišljanja:
„Donesite ih.“
Danas se nalaze na toj polici.
Neke su već odnijela djeca.
A na mjestima gdje su nekada stajale pojavljuju se nove.
Ljudi koji su kao djeca dobili očevu pomoć počeli su donositi svoje knjige.
Tako je čovjek koji gotovo nikada nije pričao o dobrim djelima iza sebe ostavio priču koja se, izgleda, još dugo neće završiti.