MOJ DJED JE 32 GODINE SVAKOG 4. APRILA KUPOVAO DVIJE KARTE ZA BIOSKOP, A U SALU JE UVIJEK ULAZIO SAM: Drugu kartu nikada nije dao nikome i uvijek je birao dva ista mjesta u posljednjem redu. Nakon njegove smrti pronašla sam u novčaniku dvije karte kupljene unaprijed za naredni 4. april. Otišla sam umjesto njega i sjela na njegovo mjesto. Neposredno prije početka filma, nepoznata žena sjela je na prazno sjedište pored mene i rekla: „Čekala sam 32 godine da vidim hoće li ovo mjesto ikada zauzeti neko iz njegove porodice.“
Djed Ilija obožavao je filmove, ali u bioskop je išao samo jednom godišnje.
Četvrtog aprila.
Uvijek bi kupio dvije karte.
Mjesta 16 i 17.
Sjeo bi na broj 16, dok bi mjesto pored njega ostalo prazno.
Jednom sam ga pitala:
„Zašto plaćaš dvije karte ako ideš sam?“
Odgovorio je:
„Drugo mjesto nije prazno. Samo osoba kojoj pripada još nije došla.“
Mislila sam da se šali.
Nakon njegove smrti pronašla sam dvije karte za projekciju zakazanu nekoliko mjeseci unaprijed.
Odlučila sam otići.
Sjela sam na mjesto 16.
Broj 17 ostao je prazan.
Svjetla su se već gasila kada je stigla starija žena.
Pogledala je kartu.
Zatim mene.
„Vi ste Ilijina unuka?“
„Kako znate?“
Sjela je pored mene.
„Zato što niko drugi ne bi imao njegovu kartu.“
Zvala se Olga.
Nakon filma otišle smo u obližnji kafić.
Iz torbe je izvadila crno-bijelu fotografiju.
Na njoj je bio moj djed kao mladić.
Pored njega stajao je drugi mladić.
„Ovo je moj brat, Nikola.“
Nikada nisam čula za njega.
Ilija i Nikola odrasli su zajedno.
Bili su najbolji prijatelji.
Četvrtog aprila prije više od pedeset godina otišli su u isti bioskop.
Kupili su posljednje dvije karte.
Mjesta 16 i 17.
Poslije filma krenuli su kući pješice.
Na ulici su primijetili automobil koji je udario biciklistu i pobjegao.
Nikola je potrčao prema povrijeđenom čovjeku.
Ilija je zapamtio registarske tablice automobila.
Kasnije su obojica dali izjavu policiji.
Vozač je pronađen.
Bio je sin veoma uticajnog čovjeka.
Ubrzo su počele prijetnje.
Od njih se tražilo da promijene iskaz.
Djed je odbio.
Nikola takođe.
Nekoliko sedmica kasnije Nikola je nestao.
„Nestao?“
Olga je klimnula.
Porodica ga nikada više nije vidjela.
Policija nije uspjela dokazati da je njegov nestanak imao veze sa slučajem.
Djed je godinama osjećao krivicu.
Vjerovao je da je Nikola možda mogao ostati živ da ga je nagovorio da ćuti.
„Ali kakve veze imaju bioskopske karte?“
Olga je izvadila staru razglednicu.
Stigla je njenoj porodici gotovo dvadeset godina nakon Nikolinog nestanka.
Bez adrese pošiljaoca.
Na njoj je pisalo:
„Živ sam. Ne tražite me. Jednog dana vratiću se na mjesto 17.“
Porodica nije znala šta to znači.
Ilija jeste.
Od tada je svakog 4. aprila kupovao dvije karte.
Jednu za sebe.
Jednu za Nikolu.
„Ali rekli ste da to radi 32 godine. Zašto vi nikada ranije niste došli?“
Olga je spustila pogled.
„Dolazila sam.“
Nisam razumjela.
Svake godine bi sjedila nekoliko redova dalje.
Nije prilazila Iliji.
Oboje su čekali istog čovjeka.
Ali svako na svoj način.
„Zašto ste onda večeras sjeli pored mene?“
Iz torbe je izvadila još jednu razglednicu.
Bila je nova.
Stigla je prije samo tri sedmice.
Na njoj nije bilo poruke.
Samo datum.
4. april.
I broj:
17.
Srce mi je počelo lupati.
„Znači Nikola je živ?“
„Ne znam.“
Olga je rekla da je zato konačno odlučila sjesti na mjesto koje je njen brat obećao zauzeti.
Pogledala sam kartu.
Tada sam primijetila nešto što ranije nisam.
Na poleđini je hemijskom bila ispisana adresa.
Nije bila djedovim rukopisom.
Olga je problijedila kada ju je vidjela.
„Ko je ovo napisao?“
Nisam znala.
Adresa je bila svega nekoliko ulica od bioskopa.
Otišle smo zajedno.
Našli smo malu prizemnu kuću.
Pozvonila sam.
Vrata je otvorio muškarac od oko pedeset godina.
Kada je ugledao Olgu, nije pitao ko smo.
Samo je rekao:
„Moj otac je umro prošlog mjeseca.“
Olga se uhvatila za ogradu.
Njegov otac bio je Nikola.
Bio je živ sve te godine.
Nakon prijetnji pobjegao je u inostranstvo koristeći tuđe dokumente.
Godinama se plašio vratiti.
Kasnije je saznao da ljudi kojih se bojao više nisu živi.
Ali tada ga je bilo sramota.
Prošlo je previše vremena.
Imao je novu porodicu.
Nije znao kako se vratiti sestri i prijatelju kojima je dozvolio da vjeruju da je mrtav.
Razglednice su bile jedino što je mogao poslati.
Pred kraj života ispričao je sinu sve.
Zamolio ga je da četvrtog aprila pronađe Iliju u bioskopu.
Sin nije znao da je moj djed već umro.
„Zašto nije došao večeras?“
Muškarac se nasmiješio.
„Jesam.“
Pokazao je kartu koju je držao u džepu.
Sjedio je u posljednjem redu, nekoliko mjesta dalje.
Kada je vidio Olgu kako sjeda pored mene, nije imao hrabrosti prići.
Zato je čekao kod kuće.
Te večeri Olga je prvi put upoznala svog bratanca.
A ja sam saznala za prijatelja kojeg je moj djed čekao gotovo cijeli život.
Sljedeće godine, četvrtog aprila, ponovo smo kupili dvije karte.
Mjesta 16 i 17.
Ali ovaj put nijedno nije ostalo prazno.
Na jednom je sjedila Olga. Na drugom Nikolin sin.
Ja sam sjedila iza njih i prvi put shvatila šta je djed mislio kada je govorio da mjesto broj 17 nikada nije bilo prazno.
Trideset dvije godine na njemu je zapravo sjedilo jedno obećanje.