MOJA MAJKA JE 20 GODINA SVAKOG 3. SEPTEMBRA OSTAVLJALA UPALJENO SVJETLO U PODRUMU, IAKO NIKO NIJE SILAZIO DOLJE: Tog dana nije dozvoljavala da ga ugasimo ni preko noći. Govorila je samo: „Jednom je nekome pokazalo put.“ Nakon njene smrti prvi put sam sišla da ga ugasim. Iza stare police pronašla sam mala zazidana vrata, a na njima poruku njenim rukopisom: „Ako mene više nema, nemoj otvarati ova vrata sama. Prvo pozovi čovjeka čiji je broj ispod.“
Ta sijalica bila je jedna od najčudnijih stvari iz mog djetinjstva.
Podrum smo rijetko koristili.
Ali svakog 3. septembra majka bi ujutro sišla, upalila svjetlo i ostavila ga do sljedećeg jutra.
Nikada nije zaboravila.
Jedne godine sijalica je pregorjela.
Majka je usred večeri otišla kupiti novu.
„Zašto ti je toliko važno?“
Odgovorila je:
„Zato što je jednom gorjela kada je bilo najpotrebnije.“
Nakon njene smrti došao je 3. septembar.
Iz navike sam upalila svjetlo.
Pred spavanje sam odlučila da je vrijeme da prekinem tu neobičnu tradiciju.
Sišla sam u podrum.
Dok sam tražila prekidač, primijetila sam da se stara polica može pomjeriti.
Iza nje su bila mala drvena vrata.
Zazidana sa svih strana.
Na njima poruka i broj telefona.
Nazvala sam.
Javio se stariji muškarac.
„Zovem zbog kuće Milene Petrović.“
Nastala je tišina.
„Je li Milena umrla?“
Potvrdila sam.
„Onda ništa ne dirajte. Dolazim.“
Stigao je nakon pola sata.
Zvao se Dragan.
Čim je ušao u podrum, pogledao je sijalicu.
„Još je palila trećeg septembra?“
„Svake godine.“
Oči su mu se napunile suzama.
Objasnio mi je da je prije četrdeset godina kuća pripadala njegovoj porodici.
On i majka tada su bili tinejdžeri i živjeli u susjedstvu.
Te godine grad je pogodila velika poplava.
Voda je tokom noći počela ulaziti u kuće.
Draganov mlađi brat Saša nestao je.
Imao je samo devet godina.
Tražili su ga satima.
Neko je tada primijetio slabo svjetlo iz podruma naše kuće.
Majka je sišla da provjeri.
Pronašla je Sašu unutra.
Dječak se, bježeći od vode, provukao kroz stari servisni prolaz koji je povezivao dvije kuće.
Bio je promrzao i uplašen, ali živ.
„Zato je ostavljala svjetlo?“
Dragan je odmahnuo glavom.
„Ne samo zbog toga.“
Godinu kasnije Saša je nestao ponovo.
Ovoga puta nije bilo poplave.
I nikada nije pronađen.
Policija je zaključila da je pobjegao od kuće.
Dragan u to nikada nije povjerovao.
Njegova porodica se kasnije odselila.
Servisni prolaz između kuća zazidan je.
Ali moja majka je svake godine na datum prve poplave ostavljala svjetlo.
„Mislila je da će se vratiti?“
„Ne.“
Dragan je pokazao zazidana vrata.
„Milena je vjerovala da policija prije četrdeset godina nije pregledala cijeli prolaz.“
Osjetila sam nelagodu.
„Šta mislite da je iza zida?“
Nije odgovorio.
Iz džepa je izvadio mali ključ.
„Vaša majka mi ga je dala prije trideset godina.“
„Za šta?“
„Za vrata sa druge strane.“
Tada sam prvi put saznala da prolaz nije potpuno zazidan.
Postojao je još jedan ulaz.
Ispod napuštene kuće pored naše.
Majka i Dragan dogovorili su se da ga nikada neće otvoriti bez svjedoka.
Plašili su se onoga što bi mogli pronaći.
Pozvali smo policiju.
Sljedećeg jutra otvoren je drugi ulaz.
Prolaz je bio uzak i djelimično urušen.
Nisu pronašli Sašu.
Ali pronašli su nešto drugo.
Staru školsku torbu.
Unutra nekoliko svesaka.
Na jednoj je pisalo njegovo ime.
Ispod torbe nalazila se metalna kutija.
U njoj su bila pisma.
Desetine njih.
Saša ih je pisao godinama nakon svog navodnog nestanka.
Neko ih je sakrio u prolazu.
Posljednje je bilo napisano gotovo petnaest godina kasnije.
Saša je bio živ.
U jednom pismu objasnio je da je kao dječak pobjegao sa čovjekom kojeg je poznavao iz komšiluka.
Obećao mu je da će ga odvesti majci koja je ranije napustila porodicu.
Umjesto toga završio je stotinama kilometara daleko.
Kasnije se plašio vratiti.
Ali pisao je.
Pisma nikada nisu stigla njegovoj porodici.
Policija je uspjela pronaći trag.
Saša je danas živio u drugoj državi.
Imao je suprugu, djecu i potpuno drugi život.
Nekoliko mjeseci kasnije vratio se prvi put.
Dragan ga je čekao ispred naše kuće.
Braća se nisu vidjela više od četrdeset godina.
Prije nego što je otišao, Saša je tražio da vidi podrum.
Stajao je ispod iste sijalice i dugo ćutao.
„Sjećam se ovog svjetla“, rekao je.
Te večeri, prvi put nakon dvadeset godina, ugasili smo ga 3. septembra.
Ne zato što majčina tradicija više nije bila važna.
Nego zato što je čovjek kojem je nekada pokazalo put konačno pronašao put kući.