SVAKOG PETKA U 18:00 ISTA ŽENA JE SJEDILA ZA STOLOM DO PROZORA U MOM KAFIĆU — A NAKON ŠEST GODINA PRVI PUT NIJE DOŠLA: Nikada nije naručivala ništa osim čaja i uvijek je ostavljala dvije šoljice na stolu.
Jednu ispred sebe, drugu preko puta.
Pitala sam je nekoliko puta očekuje li nekoga.
Uvijek bi odgovorila:
„Možda sljedećeg petka.“
Nakon što se nije pojavila tri sedmice, pomislila sam da joj se nešto dogodilo.
A onda je u kafić ušao mladić kojeg nikada ranije nisam vidjela.
Sjeo je za njen sto, izvadio staru fotografiju i pitao:
„Da li je ovdje šest godina svakog petka sjedila žena po imenu Vera? Ako jeste, mislim da je sve ovo vrijeme čekala mene.“
NASTAVAK PRIČE
Potvrdila sam mu da jeste.
Mladić se zvao Filip.
Na fotografiji koju je donio Vera je bila mnogo mlađa i držala ga je kao dječaka.
„Ona je moja tetka.“
Nisam razumjela zašto bi šest godina čekala vlastitog sestrića.
Filip mi je objasnio da je kao tinejdžer nakon velike porodične svađe sa majkom otišao da živi sa ocem u drugoj državi.
Vera je jedina pokušavala održati kontakt.
Ali poslije nekoliko godina i njihove poruke su prestale.
Nedavno mu je otac preminuo.
Dok je sređivao njegove stvari, pronašao je kutiju pisama koja nikada nije dobio.
Sva je slala Vera.
U posljednjem je napisala:
„Ako ikada poželiš da se vratiš, petkom u šest znaćeš gdje me možeš pronaći.“
Adresa je bila adresa mog kafića.
„Zašto jednostavno nije zvala?“
Filip je spustio pogled.
Njegov otac je godinama mijenjao brojeve telefona i vraćao Verina pisma.
Ona nije znala gdje je Filip.
Imala je samo jedno mjesto za koje je bila sigurna da ga se sjeća.
Kada je bio mali, upravo ga je u mom kafiću vodila na kolače.
Zato je dolazila svakog petka.
Ali gdje je sada?
Filip je pokušao pronaći njenu adresu.
Saznali smo da se prije mjesec dana preselila kod kćerke u drugi grad.
Nazvala sam broj koji mi je ranije ostavila za rezervaciju stola.
Javila se.
Rekla sam samo:
„Vera, neko vas čeka za vašim stolom.“
Nastala je tišina.
„Filip?“
Predala sam mu telefon.
Nisam slušala njihov razgovor.
Sljedećeg petka u 18:00 Vera se ponovo pojavila.
Ovoga puta nije sjela sama.
Filip je došao nekoliko minuta kasnije.
Prišla sam da uzmem narudžbu.
Vera se nasmijala i rekla:
„Danas nam donesite dva čaja.“
Pogledala je prazno mjesto preko puta sebe.
Poslije šest godina druga šoljica konačno više nije čekala nikoga.