NAKON 27 GODINA RADA U ŠKOLI OTIŠLA SAM U PENZIJU, A POSLJEDNJEG DANA DOMAR MI JE PREDAO KLJUČ OD ORMARIĆA ZA KOJI NISAM NI ZNALA DA POSTOJI: Rekao je da mu je prethodni direktor ostavio jasnu naredbu da mi ga preda tek kada posljednji put izađem iz učionice kao nastavnica.
Mislila sam da je neka šala kolega.
U podrumu škole pronašla sam mali metalni ormarić sa svojim imenom.
Ključ je odgovarao.
Unutra je bila samo velika smeđa koverta.
Na njoj je pisalo:
„Za nastavnicu koja je prije 24 godine promijenila život jednom učeniku, a nikada nije saznala šta se s njim dogodilo.“
NASTAVAK PRIČE
Odmah sam pomislila na desetine bivših učenika.
Nisam znala na koga se poruka odnosi.
Otvorila sam kovertu.
Unutra je bila stara školska sveska i avionska karta iz Kanade.
Na prvoj stranici sveske pisalo je:
„Nikola Jovanović, VII-2.“
Sjetila sam ga se.
Bio je tih dječak koji je često dolazio bez domaćeg zadatka i gotovo nikada nije išao na ekskurzije.
Jednog dana prestao je dolaziti u školu.
Tada sam saznala da mu se porodica seli.
Nikada ga više nisam vidjela.
U svesci je bilo pismo.
Nikola je napisao da njegova porodica tada nije imala dovoljno novca čak ni za osnovne stvari.
Nekoliko mjeseci prije odlaska škola je organizovala ekskurziju.
On nije mogao platiti.
Sjećala sam se da sam anonimno uplatila njegov dio.
Nisam željela da zna.
Ali saznao je.
Godinama kasnije završio je fakultet i zaposlio se u Kanadi.
Svake godine je odvajao novac za djecu koja nisu mogla platiti školske izlete.
Do tada je pomogao desetinama učenika.
Ali zašto je koverta dvadeset četiri godine bila u školi?
Nije.
Nikola ju je poslao prije samo godinu dana.
Bivši direktor je znao da uskoro odlazim u penziju i dogovorio sa domarom da mi je preda posljednjeg dana.
Avionska karta nije bila stara.
Bila je za naredni mjesec.
Uz nju je stajala pozivnica.
Nikola je u Kanadi osnovao malu humanitarnu organizaciju.
Želio je da budem gost na njenoj desetoj godišnjici.
Na dnu pisma napisao je:
„Vi ste meni jednom platili jedno putovanje. Dopustite da ja sada platim vaše.“
Otišla sam.
Kada sam stigla, očekivala sam da ću upoznati Nikolu i njegovu porodicu.
Umjesto toga u sali me čekalo više od pedeset ljudi.
Bili su to nekadašnji učenici kojima je njegova organizacija pomogla.
Nikola mi je prišao i rekao:
„Sve je počelo sa jednom ekskurzijom koje se vi vjerovatno jedva sjećate.“
Bio je u pravu.
Za mene je tada to bila mala stvar.
Za njega očigledno nije.
Kada sam se vratila kući, svesku sam stavila na policu pored svojih školskih uspomena.
Dvadeset sedam godina mislila sam da se posao nastavnika završava kada učenik izađe iz učionice. Posljednjeg radnog dana saznala sam koliko sam griješila.