NAKON SMRTI MOG DJEDA SVAKOG 15. U MJESECU NA KUĆNU ADRESU STIZALA JE PRAZNA RAZGLEDNICA — A TAČNO GODINU DANA KASNIJE NA POSLJEDNJOJ JE BILA NAPISANA SAMO JEDNA ADRESA: Nije bilo potpisa, poruke ni poštanskog žiga koji bi mi pomogao da shvatim ko ih šalje.
Porodica je mislila da je riječ o nečijoj čudnoj šali.
Ali posljednja razglednica bila je drugačija.
Na poleđini je, uz adresu, djedovim rukopisom pisalo:
„Ponesi svih prethodnih jedanaest. Tek tada ćeš vidjeti ono što sam ti ostavio.“
NASTAVAK PRIČE
Adresa me odvela do male fotografske radnje u starom dijelu grada.
Vlasnik, čovjek po imenu Viktor, kao da me je očekivao.
Nisam stigla ni objasniti zašto sam došla.
„Imate li jedanaest razglednica?“
Izvadila sam ih iz torbe.
Viktor ih je poredao na pult.
Tek tada sam primijetila da svaka na prednjoj strani prikazuje drugi dio istog grada.
„Okrenite ih.“
Na poleđini su bile gotovo nevidljive sitne oznake u uglovima.
Kada smo ih složili pravilnim redoslijedom, oznake su formirale niz brojeva.
Bio je to broj sefa u banci.
„Kako vi znate za ovo?“
Viktor je poznavao djeda skoro trideset godina.
Djed je bio amaterski fotograf i često je kod njega razvijao fotografije.
Nekoliko mjeseci prije smrti ostavio mu je dvanaest razglednica i precizna uputstva kada da pošalje svaku.
„Zašto meni?“
„To ćete morati pitati njega.“
Pomislila sam da se šali.
Onda mi je dao malu audio-kasetu.
Na njoj je pisalo moje ime.
Kod kuće sam pronašla stari kasetofon.
Čim sam pritisnula dugme, začula sam djedov glas.
Objasnio je da sef ne sadrži novac.
U njemu se nalazi nešto što je čuvao više od četrdeset godina.
Sljedećeg jutra otišla sam u banku.
Uz dokumente i broj koji smo dobili sa razglednica otvorili su sef.
Unutra je bila velika fascikla i nekoliko desetina negativa.
Fotografije su prikazivale isti događaj iz moje porodice o kojem se nikada nije govorilo.
Na njima je bio moj otac kao dječak.
Pored njega muškarac kojeg nisam poznavala.
U fascikli sam pronašla pisma.
Muškarac je bio djedov mlađi brat Mihailo.
Kao mladići su zajedno vodili malu fotografsku radnju.
Nakon velike svađe Mihailo je otišao iz zemlje.
Porodici je rečeno da se nikada više nije javio.
To nije bila istina.
Godinama je pisao djedu.
Djed mu nikada nije odgovorio.
Ponos je bio jači.
Tek pred kraj života pokušao ga je pronaći, ali je saznao da je Mihailo već umro.
Zato je meni ostavio pisma.
U posljednjem snimku na kaseti rekao je:
„Ako ovo slušaš, vjerovatno se pitaš zašto sam čekao godinu dana nakon smrti.“
Odgovor je bio jednostavan.
Želio je da svaki mjesec dobijem jednu praznu razglednicu i osjetim koliko je čudno čekati poruku koja nikada ne dolazi.
Upravo je to njegov brat radio godinama.
U fascikli je bila i adresa Mihailove kćerke.
Pisala sam joj.
Odgovor je stigao dvije sedmice kasnije.
Poslala mi je fotografiju dvojice mladića ispred male fotografske radnje.
Djed i Mihailo.
Na poleđini je njen otac davno napisao:
„Ako se ikada pomirimo, ovu ćemo fotografiju ponovo napraviti.“
Nikada nisu uspjeli.
Ali nekoliko mjeseci kasnije nas dvije smo se srele ispred iste zgrade i napravile novu fotografiju.
Ovoga puta na njoj su stajale njihove unuke.
Djed mi nije ostavio bogatstvo. Ostavio mi je posljednju priliku da jedna porodična svađa ne traje još jednu generaciju.