KADA SAM OTIŠLA DA OTKAŽEM PRETPLATU NA NOVINE SVOG POKOJNOG OCA, RADNICA MI JE REKLA: „VAŠ OTAC NIJE PLAĆAO JEDNU PRETPLATU. PLAĆAO JE DVIJE — A DRUGA JE 26 GODINA STIZALA NA ISTU ADRESU.“
Nikada nisam znala za drugu pretplatu.
Adresa je bila u našem gradu, svega nekoliko kilometara od kuće u kojoj sam odrasla.
Otišla sam tamo.
Vrata mi je otvorila starija žena.
Čim sam izgovorila očevo ime, pozvala me je unutra bez ijednog pitanja.
Iz ormara je izvadila 26 uredno složenih novina — po jednu iz svake godine.
„Vaš otac je tražio da sačuvam baš ove brojeve“, rekla je.
Nisam razumjela zašto.
Žena mi je pružila najstarije novine.
Na jednoj stranici bila je zaokružena fotografija grupe djece sa školskog takmičenja.
Među njima sam odmah prepoznala sebe.
Imala sam možda deset godina.
Ali pored mene je stajala djevojčica čije je lice moj otac zaokružio crvenom olovkom.
Ispod fotografije napisao je:
„Ako moja kćerka ikada dođe po ove novine, pokaži joj prvo ovu djevojčicu. Ako je se ne sjeća, nemoj joj govoriti ko je. Neka pita svoju majku zašto smo poslije ovog dana uklonili sve njene fotografije iz naše kuće.“
Odmah sam nazvala majku.
Kada sam joj opisala djevojčicu, nastala je tišina.
A onda je rekla:
„Nemoj još otvarati ostale novine. U jednoj od njih nalazi se fotografija zbog koje ti je otac 26 godina slao novine na tu adresu.“
NASTAVAK PRIČE
Vratila sam se za sto i pogledala hrpu.
Žena je znala koju treba izvući.
Bile su to novine stare osamnaest godina.
Na jednoj stranici nalazio se članak o otvaranju male škole u drugom gradu.
Na fotografiji ispred škole stajala je ista djevojčica, sada odrasla žena.
Zvala se Ivana.
Majka mi je kasnije ispričala da smo kao djeca bile nerazdvojne.
Ivanina porodica živjela je u susjedstvu i gotovo svaki dan smo provodile zajedno.
A onda su se njeni roditelji iznenada odselili.
Nama djeci niko nije objasnio zašto.
Dugo sam je čekala i stalno pitala kada će se vratiti.
Roditelji su na kraju sklonili zajedničke fotografije jer bi me svaki put rastužile.
Godine su učinile ostalo.
Prestala sam pitati.
Na kraju sam je gotovo potpuno zaboravila.
Otac, međutim, nije.
Kada je mnogo godina kasnije slučajno ugledao Ivanu u novinama, pokušao ju je pronaći.
Nije imao njen broj, ali je saznao da povremeno piše tekstove za iste novine.
Zato je nastavio pretplatu.
Svake godine pregledao bi izdanja nadajući se da će pronaći nešto novo o njoj.
„Zašto je onda novine slao ovoj ženi?“
Starija žena se nasmiješila.
Bila je Ivanina tetka.
Otac ju je pronašao, ali ga je zamolila da meni ništa ne govori.
Ivana je tada živjela daleko i nije znala da li će se ikada vratiti.
Nisu željeli da ponovo čekam nekoga ko možda neće doći.
Posljednje novine u hrpi bile su stare samo nekoliko mjeseci.
Otvorila sam ih.
Na posljednjoj stranici nalazila se kratka vijest:
„Nakon 26 godina, učiteljica Ivana Petrović vraća se u rodni grad.“
Ispod teksta otac je olovkom napisao:
„Ako ovo čitaš prije mene, izgleda da sam zakasnio. Ti nemoj.“
Ivanu sam pronašla nekoliko dana kasnije.
Kada sam joj rekla svoje ime, počela se smijati prije nego što sam uspjela objasniti ko sam.
Ona mene nije zaboravila.
Čuvala je jednu našu zajedničku fotografiju svih tih godina.
Moj otac je 26 godina čuvao trag do osobe koje se ja više nisam ni sjećala — za slučaj da se jednog dana vrati.