KADA SAM OTIŠLA DA PROMIJENIM BRAVU NA STANU KOJI SAM NASLIJEDILA OD UJAKA, BRAVAR ME JE PITAO: „ZNATE LI DA VAŠA VRATA IMAJU DVIJE BRAVE? DRUGA JE SAKRIVENA ISPOD DRVETA.“
Mislila sam da je pogriješio.
Ujak je u tom stanu živio skoro četrdeset godina, a nikada nisam vidjela drugi ključ.
Bravar je skinuo tanku drvenu lajsnu sa unutrašnje strane vrata.
Ispod nje se zaista nalazila mala ključanica.
Ključ nismo imali.
Kada ju je otvorio, iz vrata je ispao presavijen komad papira.
Na njemu je ujak napisao:
„Ako ovo pronađe moja sestričina, neka prvo pogleda stan preko puta. Ako su zavjese još uvijek crvene, neka pokuca tačno tri puta.“
Pogledala sam preko hodnika.
Zavjese su bile crvene.
Pokucala sam tri puta.
Niko nije otvorio.
Već sam krenula nazad kada se začulo otključavanje.
Na vratima je stajao stariji čovjek.
Čim me je vidio, nije pitao ko sam.
Samo je rekao:
„Znači, Milan ti je ipak ostavio stan. Uđi. Već 19 godina čuvam nešto što je trebalo da dobiješ onog dana kada si posljednji put bila kod njega.“
NASTAVAK PRIČE
Čovjek se zvao Petar i bio je ujakov komšija više od trideset godina.
Iz ormara je izvadio malu kartonsku kutiju.
Unutra su bile moje stare fotografije, nekoliko crteža iz djetinjstva i jedna kaseta.
Nisam razumjela zašto bi ih čuvao komšija.
Petar mi je objasnio da smo se ujak i ja prije devetnaest godina posvađali zbog nečega što danas jedva pamtim.
Bila sam ljuta jer nije došao na važan porodični događaj.
Nakon toga godinama ga nisam posjećivala.
Ono što nisam znala jeste da ujak tog dana nije izostao svojom voljom.
Završio je u bolnici nekoliko sati prije nego što je trebalo da krene.
Nije želio da porodica zna koliko mu je tada bilo loše.
Kasnije je pokušao da mi objasni, ali svaki put bi odustao.
„A zašto je kutija bila kod vas?“
Petar je uključio kasetu.
Čuo se ujakov glas.
Snimio ju je nekoliko dana nakon naše svađe.
Nije se pravdao.
Samo je pričao o svim godinama dok sam kao dijete dolazila kod njega i završio riječima:
„Ako joj ovo dam sada, misliće da pokušavam izazvati sažaljenje. Sačuvaj joj. Jednog dana će se vratiti kada više ne bude ljuta.“
Ali kada sam se konačno vratila, ujak više nije bio tu.
Petar je zato devetnaest godina držao kutiju.
Crvene zavjese nije mijenjao jer je to bio njihov dogovoreni znak.
Kasetu sam odnijela kući.
A staru skrivenu bravu nisam uklonila.
Bravar ju je popravio.
Ne zato što mi je potrebna.
Nego zato što je to bio posljednji mali trag plana koji je ujak napravio vjerujući da ću se jednog dana ipak vratiti.