„POZVALA SAM MAJSTORA JER MI JE RAČUN ZA VODU BIO ČETIRI PUTA VEĆI. POSLIJE DESET MINUTA REKAO JE: ‘GOSPOĐO, VI NEMATE KVAR. NEKO TROŠI VAŠU VODU.’“
Jasna je prvo pomislila da se čovjek šali.
Živjela je sama u maloj prizemnoj kući i njen račun za vodu godinama je bio gotovo isti.
A onda je stigao račun od 186 eura.
Sljedećeg mjeseca — 203.
Zatvorila je sve slavine, provjerila vodokotlić i čak prestala zalivati cvijeće.
Treći račun bio je još veći.
Pozvala je vodoinstalatera.
Majstor Emir obišao je kupatilo, kuhinju i dvorište. Zatvorio je glavni ventil i nekoliko minuta posmatrao vodomjer.
„Nigdje vam ne curi.“
„Pa gdje onda odlazi ovolika voda?“
Emir je izašao iza kuće.
Tamo je iz zemlje virila stara metalna cijev.
„Šta je ovo?“
„Nemam pojma.“
Kuću je Jasna naslijedila od tetke prije šest godina. Nikada nije razmišljala o starim instalacijama.
Emir je pratio cijev do ograde.
Nastavljala se prema susjednom placu.
„Ovo nije normalno.“
Sa druge strane ograde nalazila se napuštena kuća.
Vlasnik je umro prije nekoliko godina i od tada, koliko je Jasna znala, tamo niko nije živio.
Emir je otvorio ventil na cijevi.
Negdje iza ograde začuo se zvuk vode.
Pogledali su se.
„Neko je priključen na vaš vod.“
Jasna je odmah pozvala komunalnu službu.
Radnik je potvrdio da stara cijev zaista vodi prema susjednoj kući.
Ali otkrili su još nešto.
Priključak nije bio nov.
Postojao je najmanje trideset godina.
„Nemoguće. Zašto su mi onda računi tek sada skočili?“
Niko nije znao.
Jasna je odlučila provjeriti kuću.
Kapija je bila zaključana.
Na prozorima prašina.
Dvorište zaraslo.
Ali onda je primijetila nešto.
Na štriku iza kuće visio je mokar peškir.
Te večeri nije mogla prestati razmišljati o tome.
Sjutradan je otišla do komšije preko puta.
„Da li ste vidjeli nekoga u staroj kući?“
Čovjek je odmahnuo glavom.
„Ne.“
Njegova supruga ga je prekinula.
„Jesam ja.“
Jasna se okrenula.
„Koga?“
„Jednu djevojku. Dolazi kasno naveče. Mislila sam da je vlasnikova rođaka.“
Jasna je pozvala broj sa stare table „PRODAJE SE“ koja je još stajala na kapiji.
Javio se muškarac po imenu Predrag.
Bio je sin pokojnog vlasnika.
„U kući niko ne smije biti.“
Stigao je istog popodneva.
Otključao je vrata.
Unutra su pronašli madrac, nekoliko kesa sa hranom, odjeću i dječije igračke.
U kupatilu je slavina još kapala.
„Neko stvarno živi ovdje“, rekao je Predrag.
Htio je odmah pozvati policiju.
Jasna ga je zamolila da sačekaju.
Nisu dugo čekali.
Oko devet uveče na kapiji se pojavila mlada žena sa djevojčicom od možda pet godina.
Kada ih je ugledala, pokušala je otići.
Predrag ju je prepoznao.
„Marina?“
Bila je kćerka njegovog pokojnog brata.
Godinama nisu razgovarali.
Marina je izgubila posao, a zatim i stan koji je iznajmljivala.
Nije imala gdje sa djetetom.
Znala je da je kuća njenog djeda prazna i pronašla je stari ključ.
„Zašto nisi mene pozvala?“, pitao je Predrag.
„Posljednji put kada sam vas zvala rekao si da ne želiš više probleme naše porodice.“
Predrag je zaćutao.
„A moja voda?“, pitala je Jasna.
Marina nije imala pojma o priključku.
Voda u kući je radila čim je otvorila stari ventil u podrumu.
Mislila je da kuća ima svoj vodomjer.
Emir je sljedećeg dana ponovo došao.
Tada je otkrio kako je sve nastalo.
Prije više od trideset godina Jasnina tetka i pokojni vlasnik susjedne kuće bili su bliski prijatelji.
Kada je njemu tokom zime pukao priključak, tetka mu je privremeno dovela vodu iz svoje kuće.
Privremeno rješenje nikada nije uklonjeno.
Godinama ventil nije korišten.
Sve dok ga Marina nije otvorila.
Jasna je očekivala da će Predrag izbaciti djevojku.
Umjesto toga, narednog jutra pojavio se sa majstorima.
„Šta radite?“
„Sređujem kuću.“
Marina i njena kćerka ostale su tamo.
Predrag joj nije poklonio kuću, ali joj je dozvolio da živi u njoj dok ponovo ne stane na noge.
Napravljen je i novi legalni priključak za vodu.
Predrag je insistirao da plati Jasni razliku na računima.
Ona je prihvatila samo dio.
Nekoliko mjeseci kasnije Marina je pronašla posao.
Jednog jutra pokucala je Jasni na vrata sa kovertom.
„Ovo je ostatak za vodu.“
„Rekla sam ti da ne treba.“
„Znam. Ali želim da platim.“
Jasna je uzela kovertu.
Kasnije ju je otvorila.
Unutra nije bio novac.
Bio je račun za vodu.
Na poleđini je Marina napisala:
„Prvi račun koji je stvarno moj. Nikada nisam mislila da ću biti ovoliko srećna što moram da ga platim.“
Jasna se nasmijala.
Sljedećeg mjeseca stigao je njen novi račun.
Dvadeset devet eura.
Odnijela ga je pravo preko ograde i pokazala Marini.
„Vidi ovo.“
„Šta?“
„Konačno si mi postala dobra komšinica. Više me ništa ne koštaš.“