„MOJA BAKA JE SVAKOG 3. U MJESECU ULAZILA U AUTOBUS, VOZILA SE DO POSLJEDNJE STANICE I VRAĆALA KUĆI ISTIM AUTOBUSOM. NIKADA NIJE IZLAZILA. POSLIJE NJENE SMRTI ODLUČILA SAM DA URADIM ISTO — I VOZAČ MI JE ODMAH REKAO: ‘ČEKAO SAM DA NEKO OD VAS DOĐE.’“
Moja baka je godinama svakog 3. u mjesecu ulazila u isti autobus.
Vozila bi se do posljednje stanice, nikada ne bi izašla, a zatim bi se vratila kući.
Niko nije znao zašto.
Mjesec dana nakon njene smrti odlučila sam ponoviti njenu vožnju.
Kada smo stigli do posljednje stanice, svi su izašli osim mene.
Vozač me je pogledao u ogledalu.
„Vi ste Marijina unuka?“
Zbunjeno sam klimnula.
Otvorio je pretinac pored sjedišta i rekao:
„Dobro. Ovo vam je baka ostavljala ovdje posljednjih devet godina.“
Izvadio je malu metalnu kutiju.
„Šta je unutra?“
„Ne znam. Rekla je da je nikada ne otvaram.“
Na poklopcu je bilo napisano moje ime:
JELENA.
Ruke su mi se tresle.
Otvorila sam je.
Unutra nije bilo ni novca ni nakita.
Bile su autobuske karte.
Desetine njih.
Sve stare.
Neke više od trideset godina.
Ispod njih bila je fotografija mlade žene sa bebom u naručju.
Žena je bila moja baka.
Beba — moja majka.
Na poleđini je pisao datum.
3. april 1978.
„Šta se dogodilo tog dana?“, pitala sam.
Vozač, koji se zvao Mustafa, odmahnuo je glavom.
„To morate pitati mog oca.“
Njegov otac je takođe bio vozač autobusa.
I upravo je on vozio liniju tog 3. aprila.
Još je bio živ.
Mustafa ga je nazvao.
Sat vremena kasnije sjedila sam u kući čovjeka od skoro devedeset godina.
Čim sam pokazala bakinu fotografiju, prepoznao ju je.
„Marija.“
„Sjećate je se poslije skoro pedeset godina?“
„Neke putnike ne zaboraviš.“
Tog dana baka je imala dvadeset godina.
U naručju je držala moju majku staru svega nekoliko mjeseci.
Nije imala novca.
Nije imala gdje da ode.
Njen muž, moj djed, izbacio ju je iz kuće nakon velike svađe.
Baka je ušla u autobus i kupila kartu do posljednje stanice.
Kada su stigli, nije izašla.
Vozač ju je pitao gdje ide.
Počela je plakati.
Priznala je da ne zna.
Planirala je otići kod rođaka u drugi grad, ali nije imala dovoljno ni za kartu.
Mustafin otac završio je smjenu.
Umjesto da je izbaci iz autobusa, odvezao ju je do autobuske stanice.
Kupio joj kartu.
Dao joj nešto novca za hranu.
„Koliko?“
Starac se nasmijao.
„Ne sjećam se. Vjerovatno vrlo malo.“
Za baku očigledno nije bilo malo.
Kod rođaka je ostala nekoliko mjeseci.
Pronašla posao.
Kasnije se vratila.
Djed i ona nikada se nisu pomirili.
Sama je podigla moju majku.
„A zašto se vozila svakog mjeseca?“
Starac nije znao.
Odgovor sam pronašla u metalnoj kutiji.
Ispod karata nalazila se mala sveska.
Baka je zapisivala svaku vožnju.
Ali i nešto drugo.
Pored pojedinih datuma stajala su imena.
„Student — nedostajalo mu za kartu.“
„Žena sa dvoje djece — platila povratak kući.“
„Starac — izgubio novčanik.“
Baka nije svih tih godina samo sjedila u autobusu.
Posmatrala je ljude.
Kada bi primijetila nekoga ko nema dovoljno za kartu, krišom bi je platila.
Trećeg u mjesecu primala je penziju.
Istog dana bi se vozila linijom na kojoj je njoj nekada nepoznati vozač pomogao.
Mustafa ništa od toga nije znao.
„A zašto je kutiju ostavljala kod vas?“
„Čuvala ju je ovdje između vožnji. Rekla je da će jednog dana neko doći po nju.“
Na posljednjoj stranici sveske pronašla sam poruku:
„Jelena, ako si ovo pronašla, nemoj nastavljati moje vožnje samo zato što sam ih ja radila. Pronađi svoj način.“
Narednog trećeg u mjesecu ipak sam ponovo ušla u isti autobus.
Mustafa me je ugledao.
„Niste poslušali baku?“
„Jesam.“
„Pa zašto ste ovdje?“
Pružila sam mu deset mjesečnih karata.
„Ako uđe neko kome stvarno trebaju, dajte mu jednu.“
Mustafa ih je uzeo.
„A vi?“
Ustala sam na svojoj stanici.
„Ja tražim svoj način.“
Dok su se vrata zatvarala, Mustafa je dobacio:
„Jelena!“
Okrenula sam se.
„Vaša baka bi rekla da varate.“
Nasmijala sam se.
„Znam. Od nje sam naučila.“