„MOJA KĆERKA JE SVAKOG DANA POSLIJE ŠKOLE KUPOVALA ISTU CRVENU RUŽU. MISLILA SAM DA IMA DEČKA. JEDNOG DANA SAM KRENULA ZA NJOM — ALI NIJE OTIŠLA NA SASTANAK.“
Moja šesnaestogodišnja kćerka je svakog dana poslije škole kupovala jednu crvenu ružu.
Bila sam sigurna da ima dečka.
Jednog dana sam krenula za njom.
Nije otišla u park niti na sastanak.
Ušla je u malu bolnicu.
Sačekala sam nekoliko minuta i krenula za njom.
Kada sam otvorila vrata jedne sobe, ugledala sam svoju kćerku pored nepoznatog starijeg čovjeka.
Čim me je vidio, rekao je:
„Vi ste njena majka? Onda vam ona još nije rekla zbog čega mi svaki dan donosi ružu.“
Kćerka me je pogledala kao da je uhvaćena u krađi.
„Mama?!“
„Lena, ko je ovaj čovjek?“
Starac se nasmijao.
„Ja sam Viktor.“
Ime mi ništa nije značilo.
Na njegovom noćnom ormariću stajalo je najmanje deset osušenih crvenih ruža.
„Zašto mu donosiš cvijeće?“
Lena je sjela.
„Zato što nema ko drugi.“
Viktor je već skoro dva mjeseca bio u bolnici.
Imao je kćerku koja je živjela u drugoj državi i nije mogla često dolaziti.
Supruga mu je umrla prije šest godina.
„A kako ste se vas dvoje upoznali?“
Lena je objasnila.
Jednog dana vraćala se iz škole kada je vidjela Viktora kako izlazi iz cvjećare.
Kupio je crvenu ružu.
Nekoliko metara dalje mu je pozlilo.
Lena je prva prišla.
Pozvala je hitnu i ostala sa njim.
Dok su čekali, ruža je pala na zemlju.
Lena ju je podigla.
„Pitala sam ga kome je nosi.“
Viktor je pokazao prema groblju preko puta ulice.
Svake srijede kupovao je jednu ružu i nosio je pokojnoj supruzi.
Ali tog dana nije stigao.
Završio je u bolnici.
„I ti si odnijela ružu na groblje?“
Lena je klimnula.
Viktor joj je objasnio gdje je grob.
Odnijela ju je.
Sljedećeg dana došla je u bolnicu da mu kaže da je ispunila obećanje.
Ponijela je još jednu ružu.
„Zašto još jednu?“
Viktor se nasmijao.
„I ja sam je to pitao.“
Lena mu je odgovorila:
„Ona jučerašnja je bila za vašu ženu. Ova je za vas.“
I nastavila je dolaziti.
Nije svaki dan kupovala ružu svojim novcem.
Cvjećarka je nakon nekoliko sedmica saznala priču i počela joj davati cvjetove koji bi inače ostali neprodati.
„A zašto meni ništa nisi rekla?“
Lena je slegnula ramenima.
„Mislila sam da ćeš reći da smetam čovjeku.“
Viktor je odmah reagovao.
„Ona meni smeta strašno.“
Lena ga je pogledala.
„Onda više neću dolaziti.“
„Nisam rekao toliko strašno.“
Počela sam se smijati.
Ali tada je Viktor otvorio ladicu pored kreveta.
„Kad ste već ovdje, nešto vam moram pokazati.“
Izvadio je malu fotografiju.
Na njoj je bila njegova pokojna supruga.
Pogledala sam je.
Nešto mi je bilo poznato.
„Kako se zvala?“
„Danica.“
Zaledila sam se.
„Danica Jovanović?“
Viktor me je pogledao.
„Poznavali ste je?“
Jesam.
Danica je bila moja učiteljica u prva četiri razreda osnovne škole.
Žena koju nisam vidjela skoro trideset godina.
Kada je moj otac umro, imala sam devet godina.
Mjesecima nisam željela govoriti ni sa kim u školi.
Danica je bila osoba koja je svakog dana poslije nastave sjedila sa mnom dok majka ne završi posao.
Nikada me nije tjerala da pričam.
Samo bi sjedila.
Ponekad mi donijela sok.
Ponekad knjigu.
„Vaša žena mi je pomogla kada sam bila dijete.“
Viktor me je gledao nekoliko sekundi.
Onda je pogledao Lenu.
„Čekajte.“
I ja sam shvatila.
Moja kćerka je sasvim slučajno pomagala mužu žene koja je decenijama ranije pomagala meni.
Lena nije imala pojma.
„Mama, ozbiljno?“
Klimnula sam.
Viktor se nasmijao.
„Danica bi uživala u ovome.“
Nekoliko sedmica kasnije izašao je iz bolnice.
Prve srijede Lena i ja smo došle po njega.
Kupile smo dvije crvene ruže.
Jednu je Viktor odnio Danici.
Drugu je pružio Leni.
„Ova je za tebe.“
„Zašto?“
„Jer si mi dva mjeseca donosila cvijeće.“
Lena ju je uzela.
„Onda smo kvit.“
Viktor je odmahnuo glavom.
„Nismo.“
„Zašto?“
Pokazao je prema meni.
„Izgleda da je moja žena vašoj porodici počela donositi dugove još prije nego što si se ti rodila.“
Od tada svake srijede ponekad odemo zajedno na groblje.
A Lena više ne krije gdje ide poslije škole.
Jedino sam nedavno primijetila da ponovo često kupuje cvijeće.
„Opet za Viktora?“, pitala sam.
Pocrvenjela je.
„Ne.“
„Za koga onda?“
„Mama, nemoj.“
Tada sam se nasmijala.
Ovog puta je ipak bio dečko.