Djevojka i ja smo nekoliko mjeseci bili u vezi i, pošto smo oboje još živjeli sa roditeljima, rijetko smo imali priliku da budemo potpuno sami. Jedne večeri smo odlučili da se provozamo van grada. Znali smo jedno zabačeno mjesto pored starog puta gdje gotovo niko nije prolazio.
Parkirao sam automobil tako da nas sa ceste skoro nije bilo moguće vidjeti. Ugasio sam svjetla i muziku, a nakon nekog vremena potpuno smo zaboravili gdje se nalazimo.
Baš tada se u daljini pojavilo svjetlo.
„Neko dolazi“, rekla je djevojka.
Brzo smo se sredili koliko smo mogli i pogledali kroz zadnje staklo.
Automobil je skrenuo sa glavnog puta i krenuo pravo prema nama.
„Od svih mjesta, baš ovdje“, promrmljao sam.
Ali onda sam primijetio nešto neobično.
Umjesto da nastavi dalje, automobil se zaustavio desetak metara iza nas.
Farovi su bili upereni pravo u naš automobil.
Nismo mogli ništa da vidimo od svjetlosti.
Čekali smo da ugase svjetla.
Ništa.
Prošao je minut.
Pa još jedan.
„Možda i oni čekaju da mi odemo“, rekla je djevojka.
Odlučio sam da im nekako stavim do znanja da nam smetaju. Upalio sam automobil i nekoliko puta pritisnuo kočnicu, nadajući se da će shvatiti poruku.
Nisu reagovali.
Tada sam se iznervirao.
Otvorio sam prozor i mahnuo rukom prema njima.
Automobil se nije pomjerio.
„Pusti ih, idemo mi“, rekla je djevojka.
Već sam htio da krenem kada su se njihovi farovi ugasili.
„Eto“, rekao sam. „Shvatili su.“
Ponovo smo se opustili.
Nekoliko minuta kasnije čuli smo vrata automobila.
Neko je izašao.
Pogledao sam u retrovizor, ali zbog mraka nisam mogao jasno da vidim.
„Je li ide prema nama?“ pitala je djevojka.
„Ne znam.“
Odjednom se sa zadnje strane našeg automobila začulo:
Kuc. Kuc. Kuc.
Oboje smo se sledili.
Neko je pokucao na zadnje staklo.
Okrenuo sam se i ugledao muškarca koji stoji tik uz automobil.
Spustio sam prozor svega nekoliko centimetara.
„Šta treba?“
Čovjek se nasmijao.
„Ništa. Samo ste nam zauzeli najbolje mjesto.“
Mislio sam da se šali.
„Ima prostora koliko hoćeš.“
„Nije baš tako“, odgovorio je.
Tada je iz njihovog automobila izašla i žena.
Djevojka mi je šapnula:
„Molim te, idemo.“
Ali muškarac je ponovo pokucao na staklo.
„Čekaj, imam prijedlog.“
Nisam želio ni da čujem.
Upalio sam automobil.
U tom trenutku sam pogledao u bočni retrovizor i primijetio da čovjek drži nešto u ruci.
Nisam mogao da razaznam šta.
Ubacio sam u brzinu i krenuo.
Njih dvoje su samo stajali i gledali za nama.
„Kakvi čudaci“, rekla je djevojka.
Mislili smo da je priča završena.
Nije.
Nakon nekoliko kilometara pogledao sam u retrovizor.
Iza nas su se pojavila dva fara.
Isti automobil.
Ubrzao sam.
Ubrzali su i oni.
Skrenuo sam na prvi sporedni put.
Skrenuli su za nama.
Djevojka je počela da paniči.
„Nemoj kući. Ne želim da vide gdje živimo.“
Vozio sam prema centru grada, gdje je bilo više ljudi.
Tek kada smo stigli do prve benzinske pumpe, automobil iza nas je produžio pravo.
Odahnuli smo.
Stao sam na pumpi i izašao da provjerim automobil.
Tada sam primijetio nešto zakačeno ispod zadnjeg brisača.
Mali presavijeni papir.
Otvorio sam ga.
Na njemu je bila napisana samo jedna rečenica:
„Sljedeći put nemojte parkirati na našem mjestu.“
Djevojka me pitala ko je mogao ostaviti poruku.
Tada sam se sjetio trenutka kada je muškarac stajao iza automobila.
Ali najčudnije se dogodilo nekoliko dana kasnije.
Vratio sam se na isto mjesto usred dana, čisto iz radoznalosti.
Tamo nije bilo ničega — ni kuća, ni vikendica, ni oznaka da zemljište nekome pripada.
Samo stari makadamski put.
Krenuo sam nazad prema automobilu kada sam na jednom drvetu primijetio desetine papirića zakačenih ekserima.
Prišao sam bliže.
Na svakom je bila ispisana ista rečenica koju sam ja pronašao ispod brisača:
„Sljedeći put nemojte parkirati na našem mjestu.“