Odlučila sam da dečko i ja potpišemo predbračni ugovor prije vjenčanja. Nisam to uradila zato što mu nisam vjerovala niti zato što sam već tada razmišljala o razvodu. Jednostavno, finansijska situacija nam je bila potpuno različita.
Stan u kojem smo živjeli kupila sam nekoliko godina prije nego što smo se upoznali. Imala sam i priličnu ušteđevinu, a jednog dana trebalo je da sa dvije sestre naslijedim porodičnu firmu koju je naš otac stvarao gotovo trideset godina.
Moj tadašnji vjerenik nije imao mnogo. Radio je sasvim običan posao, vozio automobil star deset godina i još uvijek otplaćivao manji kredit.
Kada sam mu prvi put pomenula predbračni ugovor, očekivala sam da će se naljutiti.
Umjesto toga rekao je:
„Naravno. To što je tvoje prije braka treba da ostane tvoje.“
Čak me je ohrabrivao da sve uradimo preko advokata kako jednog dana ne bi bilo nikakvih nesporazuma.
To mi je samo potvrdilo da sam izabrala pravog čovjeka.
Vjenčali smo se nekoliko mjeseci kasnije.
Prve dvije godine braka bile su gotovo savršene. Nikada nije tražio pristup mom računu, nije pitao koliko imam ušteđeno i nije pokazivao posebno interesovanje za očevu firmu.
Novac za svakodnevne troškove dijelili smo prema mogućnostima.
A onda je moj otac iznenada odlučio da se povuče iz posla.
Pozvao je mene i sestre i rekao da želi da firmu prenese na nas dok je još živ, umjesto da jednog dana rješavamo nasljedstvo.
Nekoliko sedmica proveli smo kod advokata i računovođe.
Jedne večeri vratila sam se kući s fasciklom punom dokumenata. Muž je sjedio za stolom i odmah pitao:
„Je li završeno?“
Iznenadilo me je što zna da je baš tog dana trebalo da potpišemo posljednje papire.
„Jeste.“
Nasmijao se, poljubio me i otvorio vino.
Nisam tome pridavala značaj.
Sve do juče.
Tražila sam punjač za telefon i sjetila se da muž jedan drži u ladici svog radnog stola.
Otvorila sam prvu ladicu.
Nije ga bilo.
U drugoj sam ugledala običnu plavu fasciklu.
Na njoj je bilo napisano moje ime.
Pomislila sam da su unutra naši zajednički dokumenti, pa sam je otvorila.
Prvi papir bio je kopija našeg predbračnog ugovora.
Drugi – dokumentacija o mom stanu.
Treći – podaci o firmi mog oca.
A onda sam pronašla nešto zbog čega sam sjela.
Bile su to odštampane poruke između mog muža i nekog čovjeka kojeg nisam poznavala.
Čitala sam ih redom.
Razgovarali su o našem predbračnom ugovoru.
Muž ga je pitao šta bi se dogodilo ako bismo se razveli, šta pripada njemu, a šta meni i može li firma koju sam dobila tokom braka nekako postati zajednička imovina.
U jednoj poruci napisao je:
„Treba mi samo da znam postoji li način da se taj ugovor ospori.“
Osjetila sam kako mi se stomak okreće.
Čovjek mu je odgovorio da bez detaljnog pregleda dokumentacije ništa ne može reći.
Ali najgora poruka bila je posljednja.
Moj muž je napisao:
„Ne žurim. Bitno je samo da ne napravim pogrešan potez prerano.“
Slikala sam sve telefonom i vratila fasciklu tačno kako sam je pronašla.
Te večeri ponašala sam se normalno.
On je došao kući, poljubio me i pitao šta ćemo večerati.
Gledala sam čovjeka s kojim sam dvije godine spavala u istom krevetu i prvi put nisam znala ko stoji ispred mene.
Ali nisam ga odmah suočila.
Sljedećeg jutra otišla sam kod advokata koji je sastavljao naš predbračni ugovor.
Pokazala sam mu fotografije.
Dugo ih je gledao, a onda me pitao:
„Prepoznajete li ime čovjeka s kojim se vaš muž dopisuje?“
Odmahnula sam glavom.
Advokat je ukucao ime u računar.
Poslije nekoliko trenutaka okrenuo je ekran prema meni.
Čovjek je bio advokat specijalizovan za razvode i podjelu imovine.
Tada sam bila sigurna da moj muž nešto planira.
Ali moj advokat primijetio je još nešto.
Datumi.
Prva poruka između njih dvojice nije bila poslana nakon našeg vjenčanja.
Bila je poslata skoro četiri mjeseca PRIJE nego što sam mu uopšte pomenula predbračni ugovor.
Znači da se raspitivao o mojoj imovini dok smo još bili vjereni.
Vratila sam se kući ranije nego inače.
Ovog puta nisam čekala.
Stavila sam fotografije poruka pred njega.
U trenutku kada ih je vidio, problijedio je.
„Objasni.“
Sjeo je i nekoliko sekundi nije rekao ništa.
A onda je izgovorio nešto što nisam očekivala.
„Nisam ja prvi kontaktirao tog advokata.“
„Kako nisi?“
„Kontaktirao me je tvoj otac.“
Mislila sam da pokušava da izmisli najgluplji mogući izgovor.
Ali izvadio je telefon i otvorio prepisku staru skoro tri godine.
Moj otac je zaista bio u njoj.
Nekoliko mjeseci prije našeg vjenčanja tata je, bez mog znanja, angažovao advokata da provjeri namjere mog budućeg muža. Želio je da bude siguran da se ne ženi mnome zbog novca.
Muž je saznao za to.
Povrijeđen i bijesan, počeo je istom advokatu postavljati pitanja – ne zato što je planirao da mi uzme imovinu, već zato što je želio da sazna koliko daleko je moj otac otišao.
„A ona poruka da ne želiš napraviti pogrešan potez prerano?“ pitala sam.
Tada je spustio pogled.
„To nema veze s razvodom.“
Ustao je, otišao do ormara i vratio se sa malom kutijom.
Unutra je bio ključ.
„Već šest mjeseci štedim i pregovaram da kupim plac pored kuće tvojih roditelja. Htio sam da ti tamo napravimo kuću. Nisam htio ništa potpisati dok ne provjerim može li zbog našeg ugovora jednog dana nastati problem.“
Nisam znala da li da plačem ili da se naljutim.
Jer muž možda nije planirao da me prevari.
Ali jedna osoba kojoj sam bezuslovno vjerovala jeste mjesecima iza mojih leđa provjeravala čovjeka za kojeg sam se udavala.
Uzela sam telefon i pozvala oca.
Čim sam rekla ime advokata, nastala je tišina.
A onda je tata izgovorio:
„Dobro… vrijeme je da ti kažem cijelu istinu.“
I tek tada sam saznala da predbračni ugovor zapravo uopšte nije bio moja ideja.