Djevojka je tri godine svakog prvog u mjesecu uplaćivala 20 maraka na nepoznat račun — tek kada je uplata vraćena, saznala je ko je sve vrijeme primao novac
Marina je imala dvadeset sedam godina i radila u knjigovodstvenoj agenciji.
Prvog radnog dana svakog mjeseca imala je isti mali ritual.
Prije posla bi otvorila mobilno bankarstvo.
Unijela broj računa koji je znala napamet.
I uplatila dvadeset maraka.
Bez poruke.
Bez imena.
Bez objašnjenja.
Tako je radila skoro tri godine.
Njena najbolja prijateljica jednom je slučajno vidjela uplatu.
„Kome šalješ?“
„Ne znam.“
„Kako ne znaš kome šalješ pare?“
Marina se nasmijala.
„Duga priča.“
A onda joj se jednog jutra novac vratio.
Na ekranu je pisalo da račun više nije aktivan.
Marina je dugo gledala telefon.
Prvi put za tri godine nije znala šta da uradi sa svojih dvadeset maraka.
—
Sve je počelo kada je Marina imala dvadeset četiri godine.
Tek se bila zaposlila.
Plata nije bila velika, ali nakon studentskih godina prvi put je imala vlastiti novac.
Jednog popodneva čekala je u redu u apoteci.
Ispred nje je stajao stariji čovjek.
Na pult je stavio nekoliko kutija lijekova.
Apotekarka mu je rekla cijenu.
Čovjek je otvorio novčanik.
Prebrojao novac.
Nije imao dovoljno.
„Onda izbacite ovaj“, rekao je i pokazao jednu kutiju.
Apotekarka je zastala.
„Ali doktor vam je propisao sve.“
„Uzeću sljedeći put.“
Marina je iz reda čula razgovor.
Nedostajalo mu je sedamnaest maraka.
Prišla je i spustila dvadeset na pult.
„Evo.“
Čovjek se odmah okrenuo.
„Ne dolazi u obzir.“
„Već sam dala.“
„Djevojko, ne poznajemo se.“
„Još bolje. Ne možete mi vratiti.“
—
Čovjek se zvao Rade.
Ipak je insistirao da mu Marina napiše broj računa.
„Vratiću čim legne penzija.“
Marina nije htjela.
Na kraju je na komadu papira napisala broj.
Bila je sigurna da ga više nikada neće vidjeti.
Pet dana kasnije na račun joj je stiglo dvadeset maraka.
U opisu uplate pisalo je samo:
„Hvala.“
Marina je pogledala novac.
A onda ga je poslala nazad.
Napisala je:
„Ne dugujete mi.“
—
Nekoliko dana kasnije Rade joj je ponovo uplatio dvadeset maraka.
Marina je prasnula u smijeh.
Vratila ih je.
Tako su novac poslali jedno drugom četiri puta.
Na kraju je Marina odustala.
Ali nije zadržala tih dvadeset maraka.
Sjetila se papira na kojem je uz uplatu stajao Radetov broj računa.
Prvog narednog mjeseca poslala mu je još dvadeset.
Ovoga puta napisala je:
„Za kafu.“
Rade je vratio novac.
Sljedećeg mjeseca pokušala je ponovo.
Ponovo je vratio.
Trećeg mjeseca uplata se nije vratila.
Marina je pretpostavila da je odustao od rasprave.
Od tada je svakog prvog u mjesecu slala dvadeset maraka.
—
Nikada nisu razgovarali.
Nije znala gdje živi.
Nije znala ima li porodicu.
Samo je znala da račun postoji.
Ponekad bi u opis napisala:
„Za kafu.“
„Za kolač.“
„Za nešto lijepo.“
Poslije je prestala pisati bilo šta.
Dvadeset maraka postalo je navika.
Nije to bio iznos koji će nekome promijeniti život.
Upravo zato joj je bilo lako nastaviti.
—
Sve do jutra kada se uplata vratila.
Marina je pokušala ponovo.
Isto.
Račun zatvoren.
Pomislila je na najgore.
Nije imala njegov broj telefona.
Nije znala prezime.
Znala je samo ime — Rade.
Priča bi vjerovatno tu završila da nekoliko dana kasnije u njenu kancelariju nije ušla žena od oko pedeset godina.
„Tražim Marinu.“
„Ja sam.“
Žena joj je pružila kovertu.
„Moj otac je rekao da vam ovo dam ako ikada prestanu stizati vaše uplate.“
Marina je zanijemila.
„Rade?“
Žena je klimnula.
—
Rade je preminuo nekoliko sedmica ranije.
Njegova kćerka Jelena pronašla je kovertu među dokumentima.
Na njoj je bilo napisano Marinino ime i naziv firme u kojoj radi.
Unutra se nalazila bankovna knjižica.
Marina ju je otvorila.
Gotovo svaka njena uplata bila je evidentirana.
Ali pored njih su postojale i isplate.
„Šta je radio s novcem?“, pitala je.
Jelena se nasmiješila.
„To sam i ja tek saznala.“
—
Rade nije trošio Marininih dvadeset maraka na sebe.
Nakon prve uplate dodao bi još nešto novca i kupio namirnice starijem komšiji.
Sljedećeg mjeseca platio je školski izlet dječaku iz svoje zgrade.
Jednom je kupio lijekove ženi koju je poznavao iz doma zdravlja.
Nekada bi jednostavno ostavio dvadeset maraka u lokalnoj prodavnici i rekao:
„Kad dođe neko kome zafali, skinite od ovoga.“
Marina nije mogla vjerovati.
„Zašto mi nikada nije rekao?“
Jelena je iz koverte izvadila presavijen papir.
„Objasnio je.“
—
Rade je napisao:
„Kad mi je nepoznata djevojka platila lijekove, osjećao sam se kao da sam nekome dužan. Onda sam shvatio da dug ne moram vratiti njoj. Mogu ga vratiti nekome drugom.“
Ispod je stajala još jedna rečenica:
„Ako Marina ikada pita gdje su završile njene pare, reci joj da ih nisam potrošio. Samo sam ih slao dalje.“
Marina je nekoliko puta pročitala poruku.
„Ali zašto je primao moje uplate ako mu nisu trebale?“
Jelena je odgovorila:
„Mislim da je čekao prvi u mjesecu jer ga je to podsjećalo da i on treba nekome pomoći.“
—
Narednog prvog u mjesecu Marina je automatski uzela telefon.
Tek tada se sjetila da Radetov račun više ne postoji.
Dvadeset maraka ostalo je na njenom računu.
Tog popodneva otišla je u istu apoteku u kojoj ga je upoznala.
Nije imala nikakav plan.
Dok je čekala, ispred nje je mlada majka kupovala sirup i još nekoliko stvari.
Kada je čula cijenu, vratila je jedan proizvod na pult.
„Ovo ćemo drugi put.“
Marina je spustila dvadeset maraka pored kase.
Žena se okrenula.
„Ne, stvarno ne morate.“
Marina se nasmijala.
Tu rečenicu je već jednom čula.
„Znam.“
Platila je i izašla prije nego što je žena uspjela pitati kako se zove.
—
Sljedećeg mjeseca nije nikome slala novac.
Kupila je školski pribor za djevojčicu iz komšiluka.
Mjesec nakon toga platila je ručak starijem čovjeku koji je sjedio sam u malom restoranu.
Nikada nije tražila istu osobu.
Nikada nije vodila evidenciju.
Ali svakog prvog u mjesecu odvajala je istih dvadeset maraka.
Jer tek kada je Radetov račun nestao, Marina je shvatila da tri godine zapravo nije slala novac jednom čovjeku. Slala ga je ljudima koje nikada nije upoznala — a Rade je bio samo most preko kojeg je njenih dvadeset maraka svaki mjesec pronalazilo nekoga kome je baš tada trebalo.