„Gospodine, vaš pas je danas treći put ušao u autobus bez vas. Morate doći po njega.“
Poruku mi je poslao vozač gradskog autobusa.
Problem je bio jednostavan.
Ja nemam psa.
Pomislio sam da je pogrešan broj.
„Nemam psa.“
Odgovor je stigao odmah:
„Na ogrlici je vaš broj.“
Poslao mi je fotografiju.
Veliki smeđi pas sjedi na prvom sjedištu iza vozača kao najnormalniji putnik.
Na ogrlici metalna pločica.
Moje ime.
Moj broj telefona.
Nazvao sam vozača.
„Gdje ste?“
„Na posljednjoj stanici. Pas neće da izađe.“
„Zašto zovete mene ako kažem da nije moj?“
„Zato što sam ga prekjuče vozio četiri kruga dok se niste javili.“
„Prekjuče me niko nije zvao.“
„Jesam. Javila se žena.“
Tu sam zaćutao.
„Koja žena?“
„Rekla je da ste na poslu i da će pas sam izaći na stanici kod pijace.“
Živim sam.
Otišao sam do okretnice.
Pas me ugledao i odmah skočio.
Potrčao prema meni, mahao repom i naslonio glavu na moju nogu.
Vozač je raširio ruke.
„A nije vaš?“
„Nikad ga u životu nisam vidio.“
„On vas očigledno jeste.“
Pregledao sam pločicu.
Na jednoj strani:
REX
Na drugoj:
VLASNIK: NIKOLA
061…
Moj broj.
„Možda je prethodni vlasnik imao vaš broj?“ pitao je vozač.
„Ovaj broj imam dvanaest godina.“
Odveli smo Rexa veterinaru.
Imao je čip.
Vlasnica se zvala Jelena Matić.
Adresa desetak kilometara od grada.
Nazvali smo broj iz registra.
Nije postojao.
„Možemo li otići na adresu?“
Veterinar mi je rekao da prvo prijavimo pronađenog psa.
U međuvremenu sam ga morao negdje odvesti.
„Ne može kod mene.“
Rex me pogledao.
Sat vremena kasnije Rex je bio kod mene.
Naravno.
Čim smo ušli u stan, nije istraživao prostor kao pas koji je prvi put tu.
Otišao je pravo u kuhinju.
Sjeo pored frižidera.
„Nemoj mi reći da znaš i gdje držim hranu.“
Zatim je otišao do balkona i legao na tepih.
Počelo mi je biti čudno.
Sutradan smo pronašli Jelenu.
Otvorila je vrata i čim je vidjela Rexa, počela je plakati.
Pas je potrčao prema njoj.
„Gdje si bio?!“
Pogledala me.
„Vi ste Nikola?“
„Jesam.“
„Napokon.“
„Napokon šta?“
Pozvala me unutra.
Na stolu je bila kutija puna starih fotografija.
Na jednoj fotografiji — Rex.
Pored njega čovjek kojeg nikada nisam vidio.
„To je moj otac“, rekla je Jelena.
„Kakve veze ima sa mnom?“
„Vaš broj je on stavio na ogrlicu.“
„Zašto?“
Jelena je počela da se smije.
Prije skoro godinu dana njen otac je pronašao moj broj na oglasu.
Prodavao sam staru kosilicu.
Došao je, kupio je i ostao kod mene skoro sat vremena jer smo pričali o svemu i svačemu.
Sjećao sam se čovjeka.
Zvao se Dragan.
Ali nisam znao da ima psa.
„Tata je često vodio Rexa u grad. Jednom mu je pobjegao.“
Nije imao svoju pločicu za ogrlicu.
Uzeo je prvu praznu koju je pronašao kod majstora i greškom dao moj broj koji mu je ostao zapisan na papiru u novčaniku.
Planirao je promijeniti pločicu.
Nikada nije.
„Zašto?“
Jelena je spustila pogled.
Dragan je prije četiri mjeseca iznenada preminuo.
Rex je nakon toga ostao kod nje.
Prije nekoliko dana pobjegao je iz dvorišta.
„Ali zašto ulazi u autobus?“
Jelena mi je pokazala još jednu fotografiju.
Dragan nije imao automobil.
Svake subote išao je autobusom na pijacu.
Rex je išao s njim.
Uvijek ista linija.
Uvijek skoro isto vrijeme.
Pas je samo ponavljao njihovu staru rutinu.
„A kako je znao mene?“
„Vjerovatno nije.“
To je imalo više smisla.
Rex nije potrčao meni zato što me poznavao.
Bio je dva dana izgubljen i jednostavno se obradovao čovjeku koji mu je prišao i pozvao ga imenom.
Ali jedno pitanje je ostalo.
„Koja žena se javila vozaču prekjuče?“
Jelena me pogledala.
„Ja nisam.“
Pozvali smo vozača.
Dao nam je broj koji je zvao.
Nije bio moj.
Pogledali smo pažljivije pločicu.
Broj je bio skoro identičan mom.
Samo je posljednja cifra bila izgrebana.
Vozač je pročitao 8 umjesto 3.
Nazvali smo taj broj.
Javila se žena.
„Dobar dan, jeste li se vi prekjuče javili zbog psa u autobusu?“
„Jesam.“
„Zašto ste rekli da je vlasnik na poslu?“
„Nisam.“
„Šta ste rekli?“
„Rekla sam: ‘Pogriješili ste broj, ali ako je onaj veliki smeđi pas, pustite ga kod pijace. Viđam ga tamo godinama.’“
Vozač je očigledno čuo samo pola rečenice.
Svi smo počeli da se smijemo.
Rex se vratio Jeleni.
Priča je tu mogla završiti.
Ali sljedeće subote telefon mi je zazvonio.
Vozač autobusa.
„Nikola?“
„Nemojte mi reći.“
„Rex je opet ovdje.“
Nazvao sam Jelenu.
„Je li pas kod tebe?“
Pogledala je u dvorište.
„Nije.“
Ovog puta smo oboje otišli po njega.
Jelena je odlučila nešto drugačije.
Nije ga odmah odvela kući.
Kupili smo dvije karte.
Sjela je na mjesto na kojem je nekada sjedio njen otac.
Rex je legao pored nje.
Odvezli smo se do pijace.
Prošetali s njim između tezgi.
Kupili mu komad mesa.
A onda se istim autobusom vratili.
Od tada Jelena svake druge subote vodi Rexa tom rutom.
Više ne bježi.
A ja sam konačno promijenio pločicu na njegovoj ogrlici.
Mjesec dana kasnije sretnem istog vozača.
„Gdje vam je pas?“
„Nije moj.“
„Nikola, nakon svega ovoga još uvijek to govorite?“
„Zato što stvarno nije moj.“
Vozač se nasmijao.
„Dobro. Samo mu recite da sljedeći put kupi kartu.“