„MOJ DJEDA JE SVAKOG MJESECA SLAO PAKET NA ISTU ADRESU, ALI UNUTRA NIKADA NIJE STAVLJAO NIŠTA OSIM JEDNE PRAZNE SVESKE. POSLIJE NJEGOVE SMRTI STIGAO NAM JE PAKET SA ISTE ADRESE — U NJEMU JE BILO 38 POPUNJENIH SVESKI.“
Moj djeda je godinama slao prazne sveske na istu adresu.
Nikada nisam znala kome.
Poslije njegove smrti na naša vrata stigao je paket.
Unutra je bilo 38 potpuno ispisanih sveski.
Na prvoj stranici svake stajalo je djedino ime.
Pozvala sam broj pošiljaoca.
Javio se mladić.
Kad sam rekla ko sam, dugo je ćutao.
A onda rekao:
„Vaš djeda mi nije slao sveske da pišem njemu. Slao ih je jer sam mu jednom rekao da nemam kome ispričati šta mi se dogodilo.“
Mladić se zvao Stefan.
Imao je dvadeset šest godina.
„Odakle poznajete mog djeda?“
„Iz autobusa.“
Prije skoro četiri godine Stefan je putovao kući nakon što je napustio fakultet.
Nije pao godinu.
Nije imao problema s novcem.
Jednostavno više nije mogao podnijeti pritisak koji je mjesecima skrivao od porodice.
Sjedio je pored mog djeda tokom četvorosatnog putovanja.
Djeda je pokušao započeti razgovor.
Stefan je odgovarao kratko.
Pred kraj puta djeda ga je pitao:
„Jesi li ti dobro, sine?“
Stefan se iznervirao.
„Jesam.“
Djeda je samo klimnuo.
Nekoliko minuta kasnije Stefan je sam počeo pričati.
Ispričao mu je da je napustio fakultet.
Da se boji vratiti roditeljima.
Da svi misle kako mu ide odlično.
I da već mjesecima nikome nije rekao kako se zapravo osjeća.
Djeda ga nije savjetovao.
Nije mu govorio šta treba da uradi.
Samo je slušao.
Kada su stigli na stanicu, Stefan je rekao:
„Izvinite što sam vas udavio pričom.“
Djeda mu je odgovorio:
„Nisi. Čovjek ponekad samo mora negdje ostaviti ono što nosi.“
Razmijenili su adrese.
Stefan je mislio da ga više nikada neće čuti.
Mjesec kasnije stigao je paket.
Unutra prazna sveska.
Na prvoj stranici djeda je napisao:
„Ako nemaš kome reći — napiši.“
Stefan je počeo pisati.
Prvo nekoliko rečenica.
Onda stranice.
Pisao je o strahu da je razočarao roditelje.
O tome šta zapravo želi raditi.
O svemu što nije znao izgovoriti.
Kada je svesku popunio, stavio ju je u ladicu.
Sljedećeg mjeseca stigla je nova.
„Je li djeda ikada tražio da mu ih pošaljete?“
„Nikada.“
„Pa zašto je na svakoj njegovo ime?“
Stefan je to sam napisao.
Govorio je da mu je bilo lakše pisati kao da se obraća čovjeku iz autobusa.
Ali sveske nikada nije slao.
Djeda ih nikada nije pročitao.
Trideset osam mjeseci slao je novu praznu svesku.
Ponekad bi unutra stavio samo kratku poruku.
„Nastavi.“
Ili:
„Ne mora svaka stranica biti dobra.“
Jednom:
„Ako je ovaj mjesec bio dobar, napiši i to.“
„A zašto ste ih poslali meni?“
Stefan je zaćutao.
Kada je saznao da je djeda umro, izvadio je sve sveske.
Prvi put ih je poredao po datumima.
Na početku su bile pune teških stvari.
Kasnije su se promijenile.
Stefan je pronašao novi posao.
Pomirio se sa roditeljima.
Počeo studirati nešto sasvim drugo.
U jednoj od posljednjih sveski skoro da nije bilo tuge.
Bili su planovi.
Putovanja.
Ideje.
„Htio sam da vidite šta je vaš djeda uradio.“
„Ali on ništa od ovoga nije pročitao.“
„Upravo zato.“
Ta rečenica me je zaustavila.
Djeda nije riješio Stefanove probleme.
Nije mu pronašao posao.
Nije ga vratio na fakultet.
Nije čak ni znao šta piše.
Samo je svakog mjeseca slao prazno mjesto u koje je Stefan mogao staviti ono što nije znao reći naglas.
Pitala sam ga zašto je poslao originale.
„Jer mi više ne trebaju.“
„Sigurni ste?“
„Jesam.“
Ali posljednja sveska u paketu bila je prazna.
„A ova?“
Stefan se nasmijao.
„Nju je vaš djeda poslao nekoliko dana prije smrti.“
Nisam znala šta da radim s njom.
Mjesecima je stajala na mom stolu.
Onda sam jednog dana imala užasan dan.
Uzela sam je.
Na prvoj stranici još nije bilo ničega.
Napisala sam:
„Danas mi nedostaješ.“
I nastavila.
Popunila sam sedam stranica.
Nekoliko sedmica kasnije Stefan me nazvao.
„Imam jedno pitanje.“
„Reci.“
„Imate li još onu posljednju svesku?“
„Imam.“
„Je li još prazna?“
Pogledala sam je.
„Nije.“
Nastala je tišina.
Onda se nasmijao.
„Dobro.“
„Zašto dobro?“
Odgovorio je riječima koje je moj djeda njemu rekao prije skoro četiri godine:
„Jer čovjek ponekad samo mora negdje ostaviti ono što nosi.“