„MOJ MUŽ JE SVAKOG MJESECA KUPOVAO JEDNU DJEČJU KNJIGU, IAKO SU NAŠA DJECA ODAVNO ODRASLA. NAKON NJEGOVE SMRTI PRONAŠLA SAM 84 KNJIGE U PODRUMU — A U SVAKOJ JE BILO NAPISANO ISTO IME.“
Nakon muževe smrti pronašla sam u podrumu 84 dječje knjige.
Godinama je svakog mjeseca kupovao po jednu, a meni nikada nije rekao zašto.
Otvorila sam prvu.
Na unutrašnjoj strani pisalo je:
„ZA DAVIDA.“
Isto ime bilo je u svih 84.
Nikada nisam poznavala nikakvog Davida.
U posljednjoj knjizi pronašla sam adresu.
Otišla sam tamo.
Vrata je otvorio mladić i, čim je čuo ime mog muža, rekao:
„Znači, Ivan vam nikada nije rekao šta mi je obećao prije sedam godina?“
Mladić se zvao Emir.
„A gdje je David?“, pitala sam.
Spustio je pogled.
„David je moj sin.“
Pozvao me unutra.
Na zidu dnevne sobe bile su dječje fotografije.
Na gotovo svakoj bio je isti dječak.
„Koliko ima godina?“
„Dvanaest.“
„A gdje je sada?“
„U školi.“
Odahnula sam, iako nisam ni znala zašto sam očekivala nešto loše.
Stavila sam jednu od knjiga na sto.
„Zašto je moj muž ovo kupovao vašem sinu?“
Emir je dugo gledao korice.
„Zato što David sedam godina nije mogao čitati.“
Nisam razumjela.
David je kao mali imao velike poteškoće sa čitanjem.
Slova su mu se miješala.
Čitao je mnogo sporije od druge djece.
Zbog toga su ga neki učenici zadirkivali.
Počeo je mrziti knjige.
A onda je upoznao mog muža.
Ivan je tada radio kao domar u osnovnoj školi.
Jednog popodneva pronašao je Davida kako sjedi iza školske sale i cijepa knjigu.
Umjesto da ga kazni, sjeo je pored njega.
„Zašto je cijepaš?“
David je odgovorio:
„Jer ona mene mrzi.“
Mislio je na knjigu.
Ivan mu je rekao:
„Onda si izabrao pogrešnu.“
Sljedećeg dana donio mu je kratku knjigu o dinosaurima.
David je obožavao dinosauruse.
Čitali su zajedno.
Jednu stranicu Ivan.
Jednu David.
Trebalo im je skoro mjesec dana da je završe.
Kada su došli do posljednje stranice, Ivan mu je rekao:
„Eto. Jedna knjiga te više ne mrzi.“
Sljedećeg mjeseca kupio je drugu.
Pa treću.
„Ali zašto ih je 84 kod mene?“
Emir se nasmijao.
„Zato što David nije dobio sve.“
Prve dvije godine Ivan mu je davao knjige.
Onda se David sa porodicom preselio.
Izgubili su kontakt.
Ali Ivan nije prestao kupovati po jednu mjesečno.
„Zašto ih nije poslao?“
„Nije znao gdje smo.“
Moj muž mi nikada nije spomenuo dječaka.
Ali prošle godine očigledno ih je pronašao.
U posljednjoj knjizi bila je njihova nova adresa.
„Zašto onda nije donio knjige?“
Emir je zaćutao.
Ivan se tada već razbolio.
Planirao je otići kada mu bude bolje.
Nije stigao.
„Čekajte ovdje“, rekao je Emir.
Nazvao je školu.
Sat vremena kasnije vrata su se otvorila.
Ušao je dječak sa rancem.
„Davide“, rekao je Emir, „neko ti je nešto donio.“
Stavila sam prvu kutiju na pod.
Onda drugu.
David je gledao knjige.
„Sve su moje?“
„Izgleda da jesu.“
Uzeo je jednu.
Na prvoj stranici pročitao je svoje ime.
„Ivan?“
Klimnula sam.
Dječak je sjeo na pod.
Dugo nije rekao ništa.
Onda je otvorio knjigu i počeo čitati.
Naglas.
Tečno.
Pogledala sam Emira.
„Rekli ste da nije mogao čitati.“
„Nije mogao tada.“
David je posljednjih godina mnogo radio sa nastavnicima.
Čitanje mu je i dalje zahtijevalo više truda nego drugoj djeci, ali knjiga se više nije plašio.
„Ivan ovo nikada nije saznao?“
Emir je odmahnuo glavom.
To me je zaboljelo.
David nas je čuo.
Ustao je, otišao po školski ranac i izvadio nešto.
Bila je knjiga.
Ne dječja.
Pravi roman.
„Ovo sam završio prošlog mjeseca.“
Na posljednjoj stranici nešto je napisao olovkom:
„Jedna knjiga manje koja me mrzi.“
Ispod toga je stajalo:
„Za Ivana.“
Nisam mogla govoriti.
David mi je pružio knjigu.
„Možete je vi odnijeti?“
„Gdje?“
„Kući.“
Klimnula sam.
Danas stoji na polici pored Ivanove fotografije.
A 84 knjige?
Nisu sve ostale kod Davida.
Izabrao je deset koje je želio pročitati.
Ostale je odnio u svoju staru školu.
Na svaku je zalijepio malu poruku:
„Ako misliš da te ova knjiga mrzi, probaj samo jednu stranicu.“
Kada sam ga nekoliko mjeseci kasnije srela, pitala sam koliko je svojih deset pročitao.
„Osam.“
„A druge dvije?“
Nasmijao se.
„Još se ne podnosimo. Ali Ivan bi rekao da im moram dati vremena.“