„MOJ OTAC JE 23 GODINE SVAKOG MJESECA ŠIŠAO ISTOG ČOVJEKA BESPLATNO. NAKON OČEVE SMRTI ČOVJEK JE DOŠAO U SALON, SJEO U NJEGOVU STOLICU I REKAO: ‘SADA JE RED DA VAM KAŽEM ZAŠTO MI NIKADA NIJE NAPLATIO.’“
Moj otac je bio frizer i 23 godine šišao istog čovjeka potpuno besplatno.
Nikada mi nije objasnio zašto.
Sedmicu nakon očeve smrti čovjek je ponovo došao u salon.
Sjeo je u očevu stolicu i stavio staru fotografiju na pult.
„Vrijeme je da saznate zašto mi vaš otac nikada nije uzeo ni cent.“
Pogledala sam fotografiju.
Na njoj je bio moj otac kao mladić — ali nisam prepoznala dječaka kojeg je držao za ruku.
„Ko je ovo dijete?“
Čovjek se zvao Zoran.
Pogledao je fotografiju i rekao:
„Ja.“
Nisam razumjela.
Zoran je bio samo nekoliko godina mlađi od mog oca.
Na fotografiji je izgledao kao dječak jer je bila stara skoro pedeset godina.
„Odakle poznajete mog oca toliko dugo?“
Zoran je odrastao nekoliko kuća dalje od njega.
Kada je imao jedanaest godina, izgubio je oca.
Majka je ostala sama sa četvoro djece.
Novca gotovo da nije bilo.
Moj otac tada je imao sedamnaest godina i tek je učio frizerski zanat.
Jednog dana vidio je Zorana kako pokušava sam sebi skratiti kosu makazama.
„Zašto nisi otišao kod frizera?“, pitao ga je.
Zoran mu je rekao istinu.
Nisu imali novca ni za mnogo važnije stvari.
Otac ga je posjeo na stolicu u garaži.
„Sjedi. Treba mi neko na kome ću vježbati.“
Prva frizura bila je katastrofa.
„Koliko katastrofa?“, pitala sam.
Zoran se nasmijao.
„Tri sedmice sam nosio kapu.“
Sljedećeg mjeseca pokušali su ponovo.
Pa opet.
Zoran je postao prvi redovni „klijent“ mog oca.
Godinama kasnije otac je otvorio pravi salon.
Zoran je već radio i mogao je normalno platiti.
Prvi put je izvadio novac.
Otac ga je odbio.
„Ti si meni platio unaprijed.“
„Čime?“
„Glavom na kojoj sam naučio zanat.“
Tako je počelo pravilo.
Zoran nikada nije plaćao šišanje.
„Dvadeset tri godine?“
„Zapravo mnogo duže. Ali ovdje sam dolazio posljednje 23.“
Otac bi ga šišao posljednjeg petka u mjesecu.
Popili bi kafu.
Posvađali se oko fudbala.
I Zoran bi otišao bez računa.
„Ali zašto ste rekli da sada moram saznati?“
Zoran je izvadio kovertu.
Unutra nije bio novac.
Bio je ugovor.
Zoran je posljednjih trideset godina vodio firmu koja je posjedovala nekoliko poslovnih prostora.
Među njima i lokal u kojem se nalazio očev salon.
Pogledala sam ga.
„Vi ste vlasnik ovog prostora?“
„Jesam.“
To nisam znala.
Mislila sam da otac kiriju plaća nekoj kompaniji.
„Kakve to veze ima sa šišanjem?“
Zoran se nasmijao.
„Vaš otac je bio tvrdoglav. Ja sam bio gori.“
Kada je otac prije 23 godine tražio prostor za salon, nije imao dovoljno novca za depozit.
Zoran mu je ponudio ovaj lokal.
Prvih šest mjeseci nije tražio kiriju.
Otac se naljutio.
Rekao je da ne želi milostinju.
Dogovorili su se da će sve vratiti kada posao krene.
I jeste.
Do posljednjeg centa.
Ali jedno je ostalo.
Besplatno šišanje.
„Znači cijela ova priča je samo dvojica tvrdoglavih ljudi koji su pola života pokušavali jedan drugome vratiti uslugu?“
Zoran se nasmijao.
„Uglavnom.“
Onda je pokazao ugovor.
Otac je nekoliko mjeseci prije smrti rekao Zoranu da ja planiram nastaviti voditi salon.
Brinuo je hoću li moći plaćati sve troškove dok posao ponovo ne stane na noge.
Zoran je zato napravio novi ugovor.
Prvih godinu dana kirija je bila upola manja.
Odmah sam odbila.
„Ne.“
Zoran se nasmijao.
„Ista stvar.“
„Koja?“
„Isti pogled kao vaš otac kad sam mu ponudio šest mjeseci besplatno.“
„Platiću punu kiriju.“
„Onda ništa od ugovora.“
„Ne možete tako.“
„Mogu. Moj lokal.“
Pregovarali smo skoro pola sata.
Na kraju smo napravili kompromis.
Prihvatiću nižu kiriju šest mjeseci.
Ali Zoran više neće imati besplatno šišanje.
„Nema šanse“, rekao je.
„Onda nema ni ugovora.“
Pogledao me nekoliko sekundi.
„Definitivno ste njegova.“
Pristao je.
Mjesec dana kasnije došao je na prvo šišanje kod mene.
Kada sam završila, izvadio je novčanik.
„Koliko?“
Rekla sam cijenu.
Stavio je novac na pult i izgledao iskreno uvrijeđeno.
„Prvi put za skoro pola vijeka plaćam šišanje.“
„Kako se osjećate?“
„Prevareno.“
Nasmijala sam se.
Kada je izašao, primijetila sam da je ispod šoljice za kafu ostavio dvostruko više novca.
Potrčala sam za njim.
„Zorane! Ostavili ste previše!“
Nije se ni okrenuo.
Samo je podigao ruku i viknuo:
„Ostatak je za onu prvu frizuru zbog koje sam tri sedmice nosio kapu!“
Od tada dolazi svakog posljednjeg petka u mjesecu.
I svaki put uredno plati.
Ali napojnicu više ne prihvatam.
Neko mora konačno prekinuti porodičnu tradiciju vraćanja istog duga pedeset godina.