MOJA BAKA JE 26 GODINA SVAKOG 14. JULA ODLAZILA NA ŽELJEZNIČKU STANICU I ČEKALA POSLJEDNJI VOZ, IAKO NIKADA NIJE PUTOVALA: Sjedila bi na istoj klupi sve dok posljednji putnik ne izađe, a onda se sama vraćala kući. Kada sam je jednom pitala koga čeka, rekla je: „Čovjeka koji je obećao da će se vratiti kad bude mogao objasniti gdje je bio.“ Poslije njene smrti otišla sam na stanicu umjesto nje. Posljednji voz je stigao potpuno prazan. Već sam krenula kući kada me kondukter zaustavio i pružio kovertu: „Jedan putnik me zamolio da ovo predam ženi koja svake godine sjedi na ovoj klupi. Ali postoji problem — taj čovjek je umro prije šest mjeseci.“
Baka Danica nikada nije voljela vozove.
Govorila je da joj smeta buka i da joj je muka čim sjedne u vagon.
Zato mi njeni odlasci na stanicu nisu imali nikakvog smisla.
Svaki 14. jul obukla bi najbolju haljinu i oko deset uveče otišla pješice.
Vraćala bi se poslije ponoći.
Uvijek sama.
Tako 26 godina.
Nakon njene smrti odlučila sam jednom otići umjesto nje.
Sjela sam na istu klupu.
Posljednji voz stigao je nekoliko minuta prije ponoći.
Niko nije izašao.
Kada sam ustala, kondukter me zaustavio.
„Jeste li vi Danica?“
Rekla sam da sam njena unuka i da je preminula.
Vidno se zbunio.
Iz torbe je izvadio požutjelu kovertu.
„Ovo mi je prije nekoliko mjeseci dao jedan čovjek. Rekao je da je predam Danici 14. jula.“
Na koverti je pisalo bakino ime.
„Ko je taj čovjek?“
„Zvao se Aleksandar.“
Ime mi nije značilo ništa.
Kondukter je zatim rekao da je Aleksandar umro prije šest mjeseci.
Otvorila sam pismo.
Prva rečenica glasila je:
„Danice, znam da sam zakasnio 26 godina, ali nisam te napustio.“
U pismu je objasnio da su on i baka kao mladi bili zaručeni.
Četrnaestog jula trebali su zajedno otići u drugi grad i vjenčati se.
Baka ga je čekala na stanici.
Aleksandar se nije pojavio.
Sljedećeg jutra njegova porodica rekla joj je da je otišao u inostranstvo sa drugom ženom.
Baka nikada nije dobila nikakvo objašnjenje.
Ali nije vjerovala toj priči.
„Zašto?“
Odgovor je bio u drugom dijelu pisma.
Aleksandar tog dana uopšte nije napustio grad.
Bio je uhapšen.
Njegov stariji brat opljačkao je firmu u kojoj su obojica radili.
Aleksandar je preuzeo krivicu.
Brat je imao suprugu i troje male djece.
Aleksandar nije imao nikoga osim bake.
Mislio je da će dobiti nekoliko mjeseci zatvora.
Dobio je šest godina.
„Ali poslije šest godina mogao je doći.“
Nije.
Kada je izašao, saznao je da se baka udala.
Imala je sina — mog oca.
Nije želio uništiti njen život.
Otišao je u inostranstvo.
Ali jednom godišnje vraćao se u grad.
Uvijek 14. jula.
Tada sam prestala čitati.
Ako je svake godine dolazio, kako ga baka nikada nije vidjela?
Na posljednjoj stranici bio je odgovor.
Aleksandar je svih tih godina dolazio prvim jutarnjim vozom.
Baka je čekala posljednji noćni.
Mimoilazili su se za nekoliko sati.
Ali onda je pisalo nešto još čudnije.
Prije tri godine Aleksandar je saznao da ga baka i dalje čeka.
Odlučio je konačno doći posljednjim vozom.
Kupio je kartu.
Ali nije ušao.
Isto se ponovilo naredne godine.
Došao bi do perona i odustao.
„Nisam se plašio da mi nećeš oprostiti“, napisao je.
„Plašio sam se da hoćeš.“
Posljednje godine teško se razbolio.
Znao je da više neće stići.
Zato je dao pismo kondukteru i zamolio ga da ga preda baki narednog 14. jula.
Ali baka je umrla samo dva mjeseca poslije njega.
Na dnu koverte pronašla sam još nešto.
Dvije stare vozne karte.
Obje za isti datum prije 26 godina.
Jedna na bakino ime.
Druga na Aleksandrovo.
Nikada iskorištene.
Kada sam ih pokazala ocu, dugo je ćutao.
Zatim mi je rekao nešto što nisam znala.
Bakin muž, moj djed, znao je za Aleksandra.
Baka mu je sve ispričala prije vjenčanja.
A djed joj nikada nije branio da 14. jula odlazi na stanicu.
Jednom joj je čak rekao:
„Idi. Ako se vrati, zaslužuješ da čuješ zašto.“
Narednog 14. jula nisam otišla na stanicu.
Umjesto toga odnijela sam dvije stare karte na bakino groblje.
Položila sam ih pored cvijeća.
Dvoje ljudi čekalo je isti susret 26 godina. Jedno noću, drugo ujutro — i nijedno nije znalo koliko je puta ono drugo bilo samo nekoliko sati daleko.