„MOJA SESTRA JE SVAKOG PETKA POSLIJE POSLA ODLAZILA U ISTU PRAONICU VEŠA, IAKO JE KOD KUĆE IMALA NOVU MAŠINU. MISLILA SAM DA TAMO PERE NEŠTO ŠTO KRIJE OD NAS. JEDNOG DANA SAM POŠLA ZA NJOM — I VIDJELA DA UOPŠTE NIJE DONIJELA SVOJ VEŠ.“
Moja sestra je svakog petka odlazila u istu praonicu, iako je kod kuće imala novu mašinu.
Jednog dana sam krenula za njom.
Ušla je praznih ruku.
Ali izašla je noseći dvije velike kese čistog veša.
Prišla sam joj.
„Čiji je to veš?“
Preblijedjela je.
A onda tiho rekla:
„Ako ti kažem, obećaj da nećeš pitati čovjeka koji spava iza praonice zašto me zove kćerkom.“
„Kakvog čovjeka?“
Sestra se zvala Marina.
Spustila je kese u automobil i pokazala mi da krenem za njom.
Iza praonice je bila mala nadstrešnica.
Na klupi je sjedio stariji čovjek.
Kada je ugledao Marinu, nasmijao se.
„Evo moje kćerke.“
Pogledala sam sestru.
„Objasni.“
Čovjek se zvao Vlado.
Nije nam bio rođak.
Marina ga je upoznala dvije godine ranije.
Jednog petka čekala je da joj vulkanizer zamijeni gumu na automobilu.
Ušla je u obližnju praonicu da se skloni od kiše.
Vlado je sjedio unutra.
Ispred njega jedna kesa prljave odjeće.
Brojao je sitniš.
Nije imao dovoljno za pranje i sušenje.
Marina mu je ponudila nekoliko eura.
Odbio je.
„Nisam prosjak.“
„Nisam ni rekla da jeste.“
Platila je jednu mašinu i otišla.
Sljedećeg petka ponovo je prošla tuda.
Vlado je bio na istoj klupi.
Ovog puta donijela mu je kafu.
„Ne treba.“
„Znam.“
Ostavila ju je i otišla.
Tako je počelo.
Vlado je nekada imao stan.
Radio je kao stolar.
Imao je suprugu i sina.
Nakon ženine smrti počeo je piti.
Posao je izgubio.
Stan kasnije takođe.
Najgore od svega bilo je što se posvađao sa sinom.
Nisu razgovarali skoro deset godina.
„A zašto te zove kćerkom?“
Marina se nasmijala.
„Jer sam mu rekla da prestane da me zove gospođo.“
Vlado je tada dobacio:
„Nije tačno! Rekla si da izgledam dovoljno staro da ti budem otac.“
„I vi ste onda odlučili da sam vam kćerka?“
„Logično.“
Nisam mogla da se ne nasmijem.
Ali Marina nije samo prala njegov veš.
Svake sedmice donosila mu je čistu odjeću.
Pomogla mu je da izvadi nova dokumenta.
Pronašla mu privremeni smještaj.
A zatim i posao u radionici čovjeka kojeg je poznavala.
„Zašto onda još spava ovdje?“
Vlado se uozbiljio.
„Više ne spavam.“
Klupa iza praonice bila je samo mjesto gdje su se sastajali petkom.
„Znači ti si me upravo slagala?“, rekla sam Marini.
„Morala sam nekako da te dovedem ovdje.“
Odlično.
Ali postojala je još jedna stvar koju mi nije rekla.
Marina je pronašla Vladinog sina.
Zvao se Nenad.
Živio je u drugom gradu.
Prvi put kada ga je nazvala, odmah je prekinuo vezu.
Drugi put joj je rekao:
„Ne znate šta nam je napravio.“
Marina nije pokušavala da ga ubijedi da oprosti ocu.
Samo mu je rekla:
„Ne zovem vas da ga vratite u svoj život. Samo želim da znate da pokušava srediti svoj.“
Mjesecima se ništa nije dogodilo.
Onda je jednog petka Marina došla u praonicu.
Vlado nije bio tamo.
Pomislila je da mu se nešto dogodilo.
Pozvala ga je.
„Gdje ste?“
„Imam posla.“
„Kakvog?“
„Porodičnog.“
Te večeri poslao joj je fotografiju.
Sjedio je u kafiću.
Preko puta njega muškarac od četrdesetak godina.
Nenad.
Prvi razgovor trajao je samo dvadeset minuta.
Sljedeći mjesec sastali su se ponovo.
Onda još jednom.
Nisu preko noći popravili deset izgubljenih godina.
Ali počeli su.
„I zašto još uvijek dolazite u praonicu?“, pitala sam Vladu.
Pokazao je prema dvije kese koje je Marina donijela.
„Danas nisu moje.“
U njima su bile oprane jakne, pantalone, čarape i nekoliko ćebadi.
Vlado je u radionici upoznao dvojicu muškaraca koji su živjeli u prihvatilištu.
Sada je on donosio njihov veš.
Marina je plaćala pranje.
„Dakle ovo se širi?“
Vlado se nasmijao.
„Nažalost.“
Nekoliko mjeseci kasnije Marina je morala otići na poslovni put.
Bio je petak.
Nazvala me.
„Možeš li mi učiniti uslugu?“
Znala sam šta slijedi.
„Koliko kesa?“
„Tri.“
Otišla sam u praonicu.
Vlado me već čekao.
Pored njega je stajao još neko.
Nenad.
Njegov sin.
Prvi put sam ga upoznala.
U rukama je držao deterdžent.
„Tata kaže da vi mijenjate Marinu.“
„Samo ovaj petak.“
Vlado se nasmijao.
„Svi tako počnu.“
Danas Marina više ne ide svakog petka.
Nekad ode Vlado.
Nekad Nenad.
Ponekad ja.
Vlasnica praonice je čak postavila malu korpu u koju ljudi mogu ostaviti deterdžent ili platiti jedno pranje unaprijed.
Prošlog petka srela sam Vladu.
„Gdje vam je veš?“
„Nemam ga.“
„Pa šta radite ovdje?“
Pokazao je prema ulazu.
Na stolici je sjedio mladić sa kesom prljave odjeće i prebrojavao kovanice.
Vlado je izvadio nekoliko eura.
Krenuo prema njemu.
A onda se okrenuo prema meni i nasmijao.
„Čekaj ovdje, kćeri. Mislim da sam upravo našao još jednog rođaka.“