Prije mjesec dana pristao sam da jedan dan zamijenim prijatelja u njegovoj maloj cvjećari.
Do zatvaranja sam prodao buket pogrešnoj ženi, skoro rasturio tuđu vjeridbu i dobio poziv na vjenčanje na kojem nisam poznavao ni mladu ni mladoženju.
A sve zbog ceduljice od četiri riječi.
Prijatelj Stefan imao je temperaturu.
„Samo danas“, rekao je. „Buketi su već napravljeni. Ljudi dođu, kažu ime, plate i odu.“
„Ja o cvijeću ne znam ništa.“
„Ne moraš. Samo nemoj pomiješati narudžbe.“
Naravno da sam pomiješao narudžbe.
Oko podneva u radnji su čekala dva velika buketa crvenih ruža.
Na jednom je pisalo:
ANA – 25 RUŽA
Na drugom:
ANJA – 25 RUŽA
Uz oba su bile male zatvorene koverte.
Prva je došla žena i rekla:
„Po buket za Anu.“
Dao sam joj prvi koji mi je bio pri ruci.
Platila je i otišla.
Deset minuta kasnije ušla je druga žena.
„Imam narudžbu za Anju.“
Tada sam pogledao papiriće.
I shvatio šta sam uradio.
„Samo trenutak.“
Nazvao sam broj prve mušterije.
Nije se javljala.
„Je li neki problem?“, pitala je druga.
„Mali.“
„Kakav?“
„Moguće je da sam zamijenio dva buketa.“
„Pa isti su.“
„Cvijeće jeste.“
Pogledao sam kovertu.
„Poruke možda nisu.“
Žena je problijedjela.
„Kakva poruka?“
„Ne znam, zatvorena je.“
Uzela je svoj buket i otišla.
Pet minuta kasnije zazvonio je telefon.
Muški glas.
„Jeste li vi iz cvjećare?“
„Jesam.“
„Jeste li danas poslali ruže Ani Kovačević?“
„Moguće.“
„Šta znači moguće?!“
Objasnio sam grešku.
Čovjek je zaćutao.
„Šta je pisalo u poruci?“, pitao sam.
„Nije bitno.“
„Izgleda da jeste.“
„Gdje je druga žena?“
„Otišla.“
Prekinuo je.
Stefanu sam odmah poslao poruku:
„Imamo problem.“
Odgovorio je:
„Šta si uradio?“
„Pomiješao Anu i Anju.“
Tri tačkice su se pojavljivale skoro minut.
Onda:
„O, ne.“
Nazvao me.
„Slušaj. Jedan od tih buketa je za vjeridbu.“
„Koji?“
„Ne znam. Narudžbe su stigle preko interneta.“
„A drugi?“
„Mislim da je izvinjenje.“
Fantastično.
Dakle, negdje u gradu jedna žena možda upravo čita prosidbu namijenjenu drugoj, dok druga dobija izvinjenje za nešto što nije ni doživjela.
Dvadesetak minuta kasnije vrata cvjećare su se naglo otvorila.
Ušla je žena kojoj sam dao prvi buket.
Ana.
Spustila je cvijeće na pult.
„Ko je ovo poslao?“
„Ne smijem davati podatke kupca.“
Stavila je otvorenu ceduljicu ispred mene.
Na njoj je pisalo:
„Znam da sam sve pokvario. Daj mi posljednju priliku.“
„Moj muž sjedi u automobilu i tvrdi da ovo nije njegovo.“
„Vjerovatno govori istinu.“
Objasnio sam grešku.
Ana me gledala nekoliko sekundi.
Onda je počela da se smije.
„Znači moj muž je deset minuta mislio da imam ljubavnika koji mi šalje ruže?“
„Žao mi je.“
„Meni nije. Nisam ga ovako brzo vidjela da ustane sa kauča deset godina.“
U tom trenutku ponovo je zazvonio telefon.
Ista mušterija od ranije.
„Jeste li pronašli drugu kovertu?“
„Ne.“
„Ona je otvorena.“
„Kako znate?“
„Zato što me upravo zvala Anja.“
„I?“
Čuo sam uzdah.
„Rekla je da.“
Zbunio sam se.
„Čemu?“
„Prosidbi.“
„Ali zar nije dobila pogrešan buket?“
„Jeste.“
Ništa mi nije bilo jasno.
Onda je čovjek došao u radnju.
Zvao se Nikola.
Objasnio je.
On je naručio buket za Anju.
Planirao je da je zaprosi te večeri u restoranu.
U koverti je trebalo da piše:
„Obuci onu plavu haljinu. Večeras imam jedno pitanje.“
Ali Anja je umjesto toga dobila poruku:
„Znam da sam sve pokvario. Daj mi posljednju priliku.“
Problem?
Nikola i Anja su se prethodne noći ozbiljno posvađali.
Kada je pročitala poruku, pomislila je da joj se Nikola izvinjava.
Nazvala ga je.
„Dobila sam ruže.“
Nikola nije znao za zamjenu.
„I?“
„Dobio si posljednju priliku.“
Nikola, misleći da govori o svađi, rekao je:
„Onda se udaj za mene.“
Nastala je tišina.
„Je li ovo prosidba?“
Tek tada je shvatio šta je izgovorio.
„Izgleda da jeste.“
„Dobro.“
„Dobro šta?“
„Da.“
Čovjek je zaprosio djevojku telefonom potpuno slučajno.
„I sad ste zaručeni?“, pitao sam.
„Jesmo.“
„A planirana prosidba?“
„Propala.“
„Žao mi je.“
„Meni nije.“
Pokazao je telefon.
Anja mu je upravo poslala:
„Ovo je mnogo više ličilo na nas nego bilo kakav restoran.“
Tada se vratila i Ana.
Sa mužem.
Donijela je pogrešnu kovertu.
„Pretpostavljam da ovo nekome treba.“
Nikola ju je otvorio.
Pročitao svoju originalnu poruku i nasmijao se.
„Sad mi više ne treba.“
Ana je pitala:
„Je li pristala?“
„Jeste.“
„Onda čestitam.“
Njen muž je pogledao mene.
„A vi ubuduće možda provjerite prezime.“
„Planiram.“
Pred zatvaranje sam nazvao Stefana.
„Dobra vijest. Niko se nije razveo.“
„A loša?“
„Jedan se vjerio.“
„Kako je to loša vijest?“
„Nisam siguran da je planirao danas.“
Mislio sam da je priča završena.
Nije.
Prije sedmicu dana ušao sam u Stefanovu cvjećaru.
Na pultu je bila koverta sa mojim imenom.
Otvorio sam je.
Pozivnica za vjenčanje Nikole i Anje.
Ispod je rukom dopisano:
„Dođi obavezno. Bez tebe se vjerovatno ne bismo ni vjerili.“
Stefan je pogledao pozivnicu.
„Radio si ovdje jedan dan.“
„Znam.“
„Ja držim cvjećaru devet godina i niko me nije pozvao na svadbu.“
Slegnuo sam ramenima.
„Moraš malo više griješiti.“
Od tada me više nikada nije zamolio da ga mijenjam.
Ali je na policu iznad pulta zalijepio veliki papir:
„ANA I ANJA NISU ISTA OSOBA.“
Kaže da je to jedino korisno pravilo koje sam ostavio njegovoj cvjećari.