„GOSPOĐO, VAŠ MUŽ VEĆ DVIJE GODINE SVAKOG PETKA PLAĆA VEČERU ZA STO BROJ 6. ALI NIKO NIKADA NE SJEDNE ZA TAJ STO.“
Marina je nekoliko sekundi gledala konobara, uvjerena da je nešto pogrešno razumjela.
Sa suprugom Dejanom bila je u braku dvadeset tri godine.
„Moj muž? Dejan Petrović?“
„Da. Dođe oko sedam, plati dvije večere i ode. Zamolio nas je da sto ostane slobodan do zatvaranja.“
Marina je osjetila kako joj srce ubrzava.
„Dvije večere?“
Konobar je klimnuo.
Restoran je bio na drugom kraju grada. Marina nikada ranije nije bila tu.
Za njega je saznala sasvim slučajno kada je u Dejanovom automobilu pronašla račun.
Na računu je pisalo:
Sto 6 — dvije osobe.
Prvo je pomislila ono najgore.
Narednog petka nije ništa rekla mužu.
Dejan se oko šest istuširao, obukao košulju i rekao:
„Idem da završim nešto sa kolegom.“
Marina ga je pratila.
Parkirao se ispred restorana.
Ušao je.
Ona je ostala u automobilu.
Dvadesetak minuta kasnije Dejan je izašao sam.
Marina je sačekala da ode, pa ušla.
Sto broj 6 bio je prazan.
Na njemu su bila dva tanjira, dvije čaše i mala vaza sa jednim bijelim cvijetom.
„Je li neko sjedio ovdje?“, pitala je konobara.
„Ne.“
„A hrana?“
„Na kraju večeri je spakujemo i odnesemo u prihvatilište. Tako je gospodin tražio.“
Marina više ništa nije razumjela.
Kada se vratila kući, Dejan je gledao televiziju kao da se ništa nije dogodilo.
„Kako je bilo sa kolegom?“
„Dobro.“
Lagao je bez treptaja.
Sljedećeg petka Marina je ponovo otišla u restoran.
Ovog puta prije njega.
Sjela je za sto broj 6.
Konobar ju je pokušao zaustaviti.
„Gospođo, taj sto je rezervisan.“
„Znam. Za mog muža.“
Dejan je ušao nekoliko minuta kasnije.
Kada ju je ugledao, potpuno se ukočio.
„Marina…“
„Sjedni.“
Nije sjeo.
„Koliko dugo?“
„Dvije godine.“
„Ko treba da sjedi preko puta tebe?“
Dejan je pogledao praznu stolicu.
„Jedan čovjek.“
Marina je čekala objašnjenje.
Prije dvadeset četiri godine, nekoliko mjeseci prije njihovog vjenčanja, Dejan je radio kao konobar upravo u tom restoranu.
Jedne večeri ušao je čovjek u radnoj uniformi i sjeo za sto broj 6.
Naručio je samo supu.
Kada je trebalo da plati, shvatio je da mu nema novčanika.
Vlasnik restorana se naljutio i zaprijetio policijom.
Dejan je krišom platio njegov račun.
„Koliko je koštala ta supa?“, pitala je Marina.
„Ne sjećam se. Možda tri ili četiri eura.“
Čovjek se zvao Rade.
Nije zaboravio.
Nekoliko sedmica kasnije pojavio se u restoranu i pronašao Dejana.
Vratio mu je novac.
Ali tu nije bio kraj.
Saznao je da Dejan i Marina pokušavaju pronaći stan prije vjenčanja i da nemaju dovoljno za depozit.
Rade je radio kao domar u jednoj stambenoj zgradi.
Povezao ih je sa vlasnikom malog stana koji je pristao da im ga iznajmi bez depozita.
Upravo u tom stanu Marina i Dejan započeli su zajednički život.
„Nikada mi nisi rekao.“
„Znam.“
Godinama kasnije izgubili su kontakt sa Radetom.
A onda ga je Dejan prije dvije godine slučajno sreo na ulici.
Rade je bio potpuno drugačiji čovjek.
Izgubio je suprugu, posao i stan.
Privremeno je živio u prihvatilištu.
Dejan ga je doveo u restoran.
Sjeli su za sto broj 6.
Naručio im je večeru.
Rade je pojeo nekoliko zalogaja, ustao i rekao:
„Ne mogu.“
„Zašto?“
„Jer me podsjeća na ono veče kada nisam imao ni za supu.“
Otišao je.
Dejan mu je rekao da će ga sljedećeg petka čekati na istom mjestu.
Rade nije došao.
Ni sljedećeg.
Ali Dejan je nastavio dolaziti.
Svake sedmice platio bi dvije večere.
„Dvije godine čekaš čovjeka koji možda nikada neće doći?“
Dejan je klimnuo.
„Zašto?“
„Jer je on jednom pomogao meni kada sam mislio da samo vraća uslugu za supu.“
Marina ga je dugo gledala.
„A gdje je sada?“
„Ne znam.“
Prihvatilište je zatvoreno nekoliko mjeseci nakon njihovog posljednjeg susreta. Dejan ga više nije uspio pronaći.
Marina je bila ljuta što joj je sve skrivao.
Ali sljedećeg petka otišla je sa njim.
Prvi put su zajedno sjedili za stolom broj 6.
Naručili su dvije večere.
Jednu su podijelili.
Druga je ostala preko puta njih.
Tako je bilo narednih nekoliko sedmica.
A onda, jednog petka, Dejan i Marina su zakasnili.
Kada su ušli u restoran, konobar ih je zaustavio kod vrata.
„Gospodine Dejan…“
„Šta je?“
Konobar se nasmiješio i pokazao prema kraju sale.
Za stolom broj 6 sjedio je stariji čovjek.
Ispred njega je bila samo činija supe.
Dejan nije mogao napraviti ni korak.
Rade ga je ugledao.
„Kasniš“, rekao je.
Dejan je sjeo preko puta njega.
„Dvije godine.“
Rade se nasmijao.
„Trebalo mi je vremena.“
Marina je sjela pored supruga.
Te večeri nisu pričali o novcu, prihvatilištu niti o tome ko je kome šta dugovao.
Pred zatvaranje Rade je izvadio nekoliko kovanica i stavio ih na sto.
Dejan ih je odmah gurnuo nazad.
„Šta radiš?“
Rade je pokazao prema supi.
„Ovaj put imam da platim.“
Dejan se nasmijao i vratio novac pred njega.
„Znam. Zato ovaj put ja ne plaćam zato što moraš — nego zato što si došao.“