„MOJ MUŽ JE SVAKOG JUTRA PRIJE POSLA KUPOVAO DVIJE KAFE, IAKO JE GODINAMA TVRDIO DA KAFU UOPŠTE NE PIJE. MISLILA SAM DA SE TAJNO VIĐA S NEKIM. JEDNOG JUTRA SAM KRENULA ZA NJIM — A ON JE DRUGU KAFU OSTAVIO NA KLUPI I OTIŠAO.“
Moj muž je svakog jutra kupovao dvije kafe, iako kafu uopšte nije pio.
Počela sam sumnjati da se prije posla sastaje s nekim.
Jednog jutra krenula sam za njim.
Kupio je dvije kafe.
Jednu je ostavio na istoj klupi i otišao.
Čekala sam da vidim ko će doći po nju.
Pet minuta kasnije prišla je djevojčica sa školskim rancem.
Uzela je kafu, ali je nije popila.
Otvorila je poklopac, izvadila mali papirić skriven ispod njega i počela plakati.
Nisam znala šta da radim.
Djevojčica je mogla imati petnaestak godina.
Papirić je pročitala nekoliko puta, pažljivo ga presavila i stavila u ranac.
Kafu je odnijela do obližnje pekare.
Tamo ju je predala starijem čovjeku za pultom.
Onda je krenula prema školi.
Sačekala sam da ode.
Ušla sam u pekaru.
„Izvinite, poznajete li onu djevojčicu?“
Čovjek me odmjerio.
„Zašto pitate?“
„Ja sam supruga čovjeka koji ostavlja kafu na klupi.“
Odmah je znao o kome govorim.
„Nikola.“
„Da.“
Čovjek je uzdahnuo.
„Onda bi možda bilo bolje da vam on objasni.“
Naravno da nisam čekala.
Nazvala sam muža.
„Zašto ostavljaš kafu djevojčici?“
Tišina.
„Pratila si me?“
„Jesam.“
„Odlično.“
„Nikola, ko je ona?“
Rekao je da ćemo razgovarati poslije posla.
Tog popodneva konačno mi je ispričao.
Djevojčica se zvala Mia.
Nikola ju je upoznao prije skoro dvije godine.
Jednog zimskog jutra čekao je autobus.
Mia je sjedila na klupi i plakala.
Nikola je prvo prošao.
Onda se vratio.
„Jesi dobro?“
„Jesam.“
„Onda veoma uvjerljivo plačeš.“
Nije htjela razgovarati.
Nikola je sjeo na drugi kraj klupe.
Poslije nekoliko minuta Mia je sama rekla:
„Danas imam test iz matematike.“
Nikola se skoro nasmijao.
„Zbog testa plačeš?“
„Ako dobijem jedinicu, izgubiću stipendiju.“
Tek tada je shvatio.
Mia nije živjela sa roditeljima.
Otac joj je umro.
Majka je radila u drugom gradu i dolazila samo vikendom.
Mia je preko sedmice živjela sa djedom — čovjekom iz pekare.
Bila je odlična učenica, ali matematika joj je stvarala problem.
„A kakve veze ti imaš s matematikom?“
Nikola se nasmijao.
„Sjećaš li se da sam studirao mašinstvo?“
Sjećala sam se.
Nikada ga nije završio.
Tog jutra izvadio je račun iz džepa.
Na poleđini joj je za deset minuta objasnio zadatak koji nije razumjela.
Mia je otišla u školu.
Sljedećeg jutra čekala ga je na istoj klupi.
„Dobila sam četvorku.“
„Čestitam.“
„Imam novi problem.“
Tako je počelo.
Svako jutro desetak minuta matematike prije škole.
Kada je bilo hladno, Nikola bi kupio dvije kafe.
Jednu običnu za Mijinog djeda.
Drugu bez kofeina, više mlijeka nego kafe, za sebe.
„Ali rekao si da ne piješ kafu.“
„I dalje je ne pijem. Uglavnom je bacim.“
„A papirići?“
Nikola je spustio pogled.
Prije šest mjeseci Mijin djed je završio u bolnici.
Mia je tada privremeno otišla kod tetke.
Više nije dolazila na klupu.
Nikola joj je počeo ostavljati zadatke ispod poklopca kafe.
Mia bi ih uzela prije škole.
Riješila.
Sljedećeg jutra vratila odgovor.
„Znači tajno razmjenjujete matematiku preko kafe?“
„Kad tako kažeš, zvuči prilično glupo.“
„Zvuči potpuno glupo.“
Ali još nešto nisam razumjela.
„Zašto je jutros plakala?“
Nikola nije znao.
Nije joj ostavio zadatak.
Ostavio joj je poruku.
Mia je tog dana imala prijemni ispit za specijalizovani srednjoškolski program.
Na papiriću je napisao:
„Danas nema zadatka. Danas samo nemoj zaboraviti koliko već znaš.“
Zato je plakala.
„I kako je prošla?“
„Ne znam.“
Odgovor smo dobili nekoliko dana kasnije.
Neko je u šest ujutro pozvonio na vrata.
Nikola je otvorio.
Mia je stajala sa djedom.
U rukama je držala dvije kafe.
„Upala sam.“
Nikola ju je zagrlio.
Djed mu je pružio jednu kafu.
„Ova je za vas.“
Nikola ju je pogledao.
„Znate da ne pijem kafu.“
Starac je odgovorio:
„Dvije godine kupujete moju. Danas ćete popiti jednu i ćutati.“
Počela sam se smijati.
Ali onda je Mia izvadila kovertu.
„Ovo je za vas.“
Unutra nije bio novac.
Bio je prvi račun na kojem joj je Nikola objasnio matematiku.
Čuvala ga je skoro dvije godine.
Na poleđini je dopisala:
„Četvorka. Prva od mnogih.“
Nikola ga i danas čuva.
Mia više ne dolazi svakog jutra.
Ne treba joj pomoć kao prije.
Ali jednom sedmično, prije škole, na klupi se pojave dvije kafe.
Ponekad sjedne Nikola.
Ponekad Mijin djed.
Ponekad i ja.
Nedavno sam pitala Miu šta želi studirati.
Bez razmišljanja je odgovorila:
„Mašinstvo.“
Pogledala sam Nikolu.
„Čuješ li ti ovo?“
On se nasmijao.
„Nadam se samo da će ga završiti.“
Mia je otpila gutljaj i rekla:
„Hoću. Neko u ovoj priči mora.“