„MOJA KĆERKA JE SVAKOG PETKA POSLIJE ŠKOLE ULAZILA U ISTI GRADSKI AUTOBUS, ALI NIKADA NIJE IŠLA KUĆI NJIME. MISLILA SAM DA SE TAJNO VIĐA S NEKIM. JEDNOG DANA SAM UŠLA ZA NJOM — A VOZAČ JE ČIM JU JE UGLEDAO IZVADIO STARU SVESKU ISPOD SJEDIŠTA.“
Moja kćerka je svakog petka poslije škole ulazila u isti autobus, ali njime nikada nije išla kući.
Jednog dana sam krenula za njom.
Sjela je odmah iza vozača.
Vozač ju je ugledao, izvadio staru svesku i pružio joj je.
Kćerka je nešto upisala, a zatim vratila svesku.
Kada je izašla, prišla sam vozaču.
„Šta moja kćerka piše u tu svesku?“
Čovjek me je pogledao i rekao:
„Ako ste joj majka, bolje sjednite. Vaša kćerka već dvije godine završava posao koji je započeo dječak koji više nije u ovom autobusu.“
—
Nisam sjela.
„Koji dječak?“
Vozač se zvao Dragan.
Otvorio je svesku.
Na svakoj stranici bili su datum, broj autobuske stanice i kratka rečenica.
„Gospođa sa crvenim kišobranom stigla kući.“
„Djed sa štapom izašao kod bolnice.“
„Dječak iz muzičke škole danas nije ušao.“
Ništa mi nije bilo jasno.
„Šta je ovo?“
Dragan je pokazao na prvo ime u svesci.
Miloš.
Prije tri godine Miloš je imao četrnaest godina.
Svakog petka vozio se istom linijom do muzičke škole.
Uvijek je sjedio odmah iza vozača.
Jednog dana primijetio je stariju ženu koja se zbunila i propustila svoju stanicu.
Miloš je ustao i pomogao joj da se vrati.
Sljedeće sedmice opet ju je sreo.
„Ovo je vaša stanica“, podsjetio ju je.
Dragan je tada saznao da žena ima problema s pamćenjem.
Živjela je sama, ali kćerka ju je svakog petka čekala na stanici.
Miloš je počeo paziti da ne prođe svoju stanicu.
Onda je primijetio još jednog putnika.
Starijeg čovjeka koji je išao na terapije i teško hodao.
Miloš bi mu javio nekoliko minuta prije izlaska da se pripremi.
„I zato je napravio svesku?“
Dragan je klimnuo.
Počelo je kao šala.
Miloš je napisao:
„PETKOM PAZIMO JEDNI NA DRUGE.“
Ispod je bilježio ljude kojima bi mogla trebati mala pomoć.
Ne novac.
Ne hrana.
Samo da neko obrati pažnju.
„A gdje je Miloš sada?“
Dragan je zaćutao.
Miloševa porodica preselila se u drugi grad.
Posljednjeg petka ušao je u autobus, ostavio svesku vozaču i rekao:
„Sad ćete morati sami.“
Dragan se nasmijao.
„Rekao sam mu da sam vozač, a ne sekretar.“
Miloš mu je odgovorio:
„Onda pronađite zamjenu.“
Nekoliko sedmica niko nije pisao u svesku.
Sve dok moja kćerka Lana nije sjela iza Dragana.
Primijetila je stariju ženu sa crvenim kišobranom.
Dragan joj je rekao:
„Ako zaspi, probudi je kod pošte.“
Lana je pitala zašto.
Tako je saznala za svesku.
Od tog dana svakog petka ulazila je u autobus.
Nije se vozila zbog sebe.
Odradila bi jedan krug linije.
Provjerila nekoliko poznatih putnika.
I izašla dvije stanice od naše kuće.
„Dvije godine?“
„Skoro.“
„I nikad mi ništa nije rekla.“
Dragan se nasmijao.
„Miloš takođe nije rekao roditeljima.“
Pitala sam Lanu iste večeri.
Prvo se naljutila što sam je pratila.
Onda mi je pokazala fotografije stranica iz sveske.
„Mama, nije to ništa posebno.“
„Dva sata svakog petka nisu ništa?“
„Ionako bih gledala telefon.“
Pošteno.
Ali nekoliko sedmica kasnije dogodilo se nešto zbog čega sam shvatila koliko ta mala sveska zapravo znači.
Žena sa crvenim kišobranom nije ušla u autobus.
Lana je to zapisala.
Sljedećeg petka ponovo je nije bilo.
Dragan se zabrinuo.
Znao je na kojoj stanici ulazi, ali ne i gdje tačno živi.
Lana se sjetila da ju je jednom čekala kćerka.
Pronašli su broj preko jedne komšinice.
Žena je bila u bolnici.
Njena kćerka nije mogla vjerovati da su je zvali.
„Kako ste uopšte primijetili da je nema?“
Lana je odgovorila:
„Petkom je uvijek ovdje.“
Kada se žena nekoliko mjeseci kasnije vratila u autobus, donijela je novu svesku.
Stara je već bila skoro puna.
Na prvoj stranici napisala je:
„ZA ONE KOJI PRIMIJETE KADA NEKO NEDOSTAJE.“
Prošlog mjeseca Lana je završila srednju školu.
Dobila je fakultet u drugom gradu.
Prvog dana raspusta rekla je Draganu:
„Imamo problem.“
„Kakav?“
„Odlazim.“
Dragan je uzdahnuo.
„Opet.“
„Šta opet?“
„Ništa.“
Sljedećeg petka Lana je posljednji put sjela iza njega.
Kada je autobus stigao do krajnje stanice, pružila mu je svesku.
„Sad ćete morati sami.“
Dragan se počeo smijati.
„Nevjerovatno.“
„Šta?“
Otvorio je prvu staru svesku.
Na posljednjoj stranici Miloš je prije tri godine napisao potpuno istu rečenicu.
Lana je dugo gledala.
Onda je uzela olovku i ispod nje dopisala:
„Ili pronađite zamjenu.“
Nije morao dugo tražiti.
Na povratku je iza Dragana sjedio dječak od možda trinaest godina.
Primijetio je da vozač nekoliko puta gleda u svesku.
Na kraju je pitao:
„Šta vam je to?“
Dragan ga je pogledao u retrovizoru.
Nasmijao se i pružio mu svesku.
„Duga priča. Ali petkom ovdje imamo jedan mali posao.“