DVA MJESECA NAKON ŠTO SAM SE USELILA U NOVI STAN, POŠTAR MI JE DONIO PISMO ADRESIRANO NA MENE — ALI JE POSLATO PRIJE 19 GODINA: Na koverti je bilo moje puno ime i tačna adresa stana koji sam kupila tek ove godine.
Pomislila sam da je datum pogrešan.
Nije bio.
Poštanski žig jasno je pokazivao da je pismo poslato dok sam još bila dijete.
Otvorila sam ga.
Unutra je bio samo list papira sa jednom rečenicom:
„Ako ovo čitaš, ipak si jednog dana kupila stan broj 17. Nemoj ništa renovirati dok ne pogledaš ispod poda u spavaćoj sobi.“
Najčudnije od svega?
Prepoznala sam rukopis.
Bio je bakin.
NASTAVAK PRIČE
Baka je umrla prije jedanaest godina.
Nikada nije živjela u ovom gradu, a kamoli u ovom stanu.
Odmah sam pozvala majku.
Čim sam pomenula adresu, zaćutala je.
„Ko ti je poslao pismo?“
Kada sam rekla da je bakino, tražila je da ništa ne diram dok ona ne dođe.
To je samo povećalo moju znatiželju.
Majka je stigla sat vremena kasnije.
Priznala je da joj adresa nije nepoznata.
U tom stanu je prije skoro četrdeset godina živio bakin brat Vlado.
Za njega nikada nisam čula.
Vlado se mlad odselio i godinama gotovo nije razgovarao sa porodicom.
Nakon njegove smrti stan je prodat.
Promijenio je nekoliko vlasnika.
„Kako je baka mogla znati da ću ga ja jednog dana kupiti?“
Majka se nasmijala.
„Nije znala.“
Pismo uopšte nije bilo poslato na ovu adresu prije devetnaest godina.
Baka ga je tada predala jednom advokatu.
Na koverti je napisala moje ime i adresu stana, uz neobično uputstvo:
Ako se stan ikada ponovo pojavi u vlasništvu nekoga iz naše porodice, pismo treba poslati toj osobi.
Ali kako je advokat saznao da sam ga kupila?
Njegov sin je preuzeo kancelariju i svake godine provjeravao vlasničke podatke.
Devetnaest godina ništa.
Onda se pojavilo moje prezime.
Otišle smo u spavaću sobu.
Ispod jednog dijela parketa pronašle smo malu metalnu kutiju.
U njoj nije bilo zlata ni novca.
Bile su desetine starih negativa i jedna bilježnica.
Vlado je bio fotograf.
Tokom godina fotografisao je naš grad, ljude, ulice i događaje koje niko drugi nije zabilježio.
Baka je znala da je kolekciju sakrio u stanu, ali nakon njegove smrti nije uspjela da je pronađe.
Nije željela da novi vlasnici razbijaju pod zbog nečega što njima ništa ne znači.
Zato je čekala.
Negativi su bili savršeno očuvani.
Među njima sam pronašla i fotografije svoje majke kao djevojčice.
Jednu sam joj pokazala.
Na njoj je stajala između bake i Vlada, držeći ih oboje za ruke.
Majka je počela plakati.
„Mislila sam da nijedna fotografija sa njim nije ostala.“
Kasnije smo cijelu kolekciju predale gradskom muzeju.
Neke fotografije danas su dio njihove stalne zbirke.
A stan broj 17?
Renovirala sam ga.
Ali jednu staru dasku iz spavaće sobe nisam bacila.
Na njenoj donjoj strani Vlado je olovkom napisao:
„Ako ovo neko pronađe mnogo godina poslije mene, nadam se da će bar pogledati fotografije prije nego što promijeni pod.“
Pogledali smo ih.
I vrijedilo je čekati.