ČETIRI GODINE NAKON ŠTO SAM KUPILA POLOVNI KLAVIR, MAJSTOR JE TOKOM POPRAVKE PRONAŠAO ZAPEČAĆENU KOVERTU ISPOD JEDNE TIPKE — NA NJOJ JE BILO NAPISANO: „ZA OSOBU KOJA JEDNOG DANA BUDE SVIRALA OVAJ KLAVIR.“
Mislila sam da je riječ o poruci nekog bivšeg vlasnika.
U koverti sam pronašla stari ključ i polovinu fotografije.
Na fotografiji je bila mlada žena pored klavira, ali je druga osoba bila odsječena.
Na poleđini je pisala adresa kuće u susjednom gradu i samo jedna rečenica:
„Nemoj pitati ko sam ja. Prvo pronađi drugu polovinu fotografije. Čuva je čovjek koji već 32 godine misli da sam mrtva.“
NASTAVAK PRIČE
Adresa me odvela do stare kuće na kraju uske ulice.
Vrata mi je otvorio čovjek po imenu Petar.
Čim je ugledao polovinu fotografije u mojoj ruci, problijedio je.
„Odakle vam ovo?“
Rekla sam mu za klavir.
Pozvao me unutra i bez riječi otišao do ormara.
Vratio se sa malom kutijom.
Iz nje je izvadio drugu polovinu iste fotografije.
Kada smo ih spojili, pored mlade žene pojavio se upravo Petar.
„Ko je ona?“
Zvala se Ana.
Bila je njegova mlađa sestra.
Prije 32 godine otišla je iz grada nakon velike porodične svađe.
Nekoliko mjeseci kasnije porodici je stigla vijest da je stradala u inostranstvu.
Petar je cijelog života vjerovao da je mrtva.
Ali poruka u klaviru govorila je drugačije.
Ključ iz koverte otvarao je malu kasetu ugrađenu sa zadnje strane instrumenta.
Majstor je nije ni primijetio.
Unutra smo pronašli desetine pisama.
Sva su bila adresirana Petru.
Nijedno nije poslato.
Ana je napisala da vijest o njenoj smrti nije bila istinita. Nakon svađe otišla je kod prijateljice, a kasnije se preselila daleko.
Kada je saznala šta porodica vjeruje, bilo ju je sramota da se vrati.
Godine su prolazile i svaki povratak postajao je sve teži.
„Ali zašto je ostavila pisma u klaviru?“
Petar je spustio pogled.
Klavir je pripadao njihovoj majci.
Nakon njene smrti Petar ga je prodao.
Nije znao da se Ana nekoliko dana ranije tajno vratila u grad.
Došla je do stare kuće, ali nije imala hrabrosti pokucati.
Ostavila je pisma u instrumentu nadajući se da će ih Petar jednog dana pronaći.
Nije.
Klavir je promijenio nekoliko vlasnika prije nego što je završio kod mene.
U posljednjem pismu nalazio se broj telefona.
Petar nije mogao da ga pozove.
Ja jesam.
Javila se starija žena.
Rekla sam samo:
„Imam čovjeka pored sebe koji već 32 godine čuva polovinu vaše fotografije.“
Sa druge strane nastala je tišina.
A onda sam čula:
„Petar?“
Dala sam mu telefon.
Nekoliko mjeseci kasnije Ana se vratila u rodni grad.
Klavir sam ponudila Petru.
Nije ga želio.
Rekao je da ostane kod mene jer je, nakon toliko godina putovanja, upravo kod mene konačno završio ono zbog čega je očigledno čuvao tajnu.
Jedino što sam mu vratila bila je fotografija.
Dvije polovine više nikada nisu razdvojene.