KADA SAM OTIŠLA PO STARU FOTELJU KOJU SAM KUPILA PREKO OGLASA, PRODAVAČICA JE ODBILA DA UZME NOVAC: „AKO SE PREZIVATE KOVAČEVIĆ, OVA FOTELJA JE VEĆ JEDNOM PLAĆENA.“
Pomislila sam da se šali. Ženu nikada ranije nisam vidjela, a fotelja je vrijedila jedva nekoliko desetina eura.
Prije nego što sam otišla, pružila mi je malu kovertu.
„Ovo je bilo sakriveno u naslonu. Nisam je otvorila jer na njoj piše vaše prezime.“
Kod kuće sam otvorila kovertu.
Unutra je bio ključ, stari račun iz jedne knjižare i fotografija mog oca iz mladosti.
Na poleđini je pisalo:
„Ako je fotelja ponovo završila kod nekoga iz porodice Kovačević, odnesite ovaj ključ u knjižaru sa računa. Tamo još uvijek čuvaju nešto što vaš otac nikada nije preuzeo.“
NASTAVAK PRIČE
Knjižara je još postojala.
Kada sam pokazala račun, vlasnik me odveo u malu prostoriju iza prodavnice.
Tamo su bili stari ormarići koje su nekada iznajmljivali ljudima iz okolnih kancelarija.
Ključ je otvorio broj 28.
Unutra nije bilo novca ni nakita.
Bila je gomila rukom ispisanih stranica.
Na prvoj je stajalo ime mog oca.
Bio je to roman.
Nikada nisam znala da je pisao.
Otac je cijeli život radio kao automehaničar i rijetko je čak i čitao pred nama.
Kada sam mu odnijela stranice, dugo ih je samo gledao.
„Odakle ti ovo?“
Ispričala sam mu za fotelju.
Tada mi je objasnio.
Kao mladić želio je postati pisac.
Godinama je noću pisao roman, ali ga je bilo sramota ikome pokazati.
Jedina osoba koja ga je pročitala bila je njegova prijateljica Vesna.
Upravo je njoj pripadala fotelja.
Kada je otac odlučio odustati od pisanja, rukopis je zaključao u ormarić knjižare i ključ dao Vesni.
„Zašto ga nisi uzeo?“
„Zato što nisam želio ponovo da ga vidim.“
Ali Vesna nije bacila ključ.
Sakrila ga je u fotelju zajedno sa fotografijom i računom.
Prodavačica od koje sam kupila fotelju bila je Vesnina kćerka.
Tek kada je čula moje prezime, shvatila je kome bi koverta mogla pripadati.
Otac nije želio da čitam roman.
Naravno, pročitala sam ga.
Bio je nesavršen, ali mnogo bolji nego što je očekivao.
Napravila sam nekoliko kopija i jednu poklonila njemu za rođendan, ukoričenu kao pravu knjigu.
Kada ju je otvorio, na prvoj stranici sam napisala:
„Za čovjeka koji je četrdeset godina mislio da je odustao od pisanja.“
Nekoliko mjeseci kasnije otac je kupio novu svesku.
Nisam ga ništa pitala.
Ali prošle sedmice sam ga zatekla kako piše za kuhinjskim stolom.
Fotelju nisam restaurirala.
Stoji u uglu njegove sobe.
Kaže da je neudobna.
Ipak, baš u njoj sjedi svake večeri dok piše.